Ko god je čitao tekst „Kako je Leona postala ponosna“, objavljen u Danasu 31. avgusta, mora da je i sam bio „ponosan“.

Reč je o tome kako su u Švedskoj primili jedanaestogodišnju devojčicu iz Hrvatske. Najbolje će naučiti švedski ako ide u odeljenje sa malim Šveđanima. Ne treba ništa da kupuje – besplatne „knjige, bilježnice, olovke, gumice, šiljila, ravnala, trokute, bojice… „, sve to je sačekalo u školi. Kao i Eplov tablet Ajped. Kući neka priča maternji hrvatski, a u školi će jedna nastavnica švedskog jezika raditi dnevno dva časa samo sa Leonom. Da ne zaboravi maternji jezik, besplatnu dopunsku nastavu hrvatskog jezika će imati jednom nedeljno. Pošto je to na drugom kraju grada, taksi o trošku škole će je odvoziti i dovoziti. Hrana se u školu ne nosi. Doručak je u pola osam, a ručak u dvanaest. Naglasili su da i Leona ima jednu obavezu. Da pazi i menja bateriju u Ajpadu. Sve drugo je besplatno. Na teret švedskih poreskih obveznika. Otac devojčice je bio zbunjen i zapanjen. Jedino što je mogao, je da ovu lepu priču, okači na Fejsbuk. Pa odatle u novine. Da svi mi, sa „brdovitog Balkana“ vidimo da postoje i ovakve države.

Ali, kad konsultujemo dr Gugla sve postaje jasnije. Oko 10 miliona Šveđana i doseljenika (više od 30.000 stiglo je iz Srbije) prave bruto domaći proizvod te države od 510 milijardi dolara, ili oko 450 milijardi evra. Nas oko sedam miliona u Srbiji stvara BDP od oko 34 milijarde evra. Mereno po glavi stanovnika, Šveđani imaju devet puta veći BDP nego mi – oni 45.000 evra, a mi nepunih 4.900 evra. Ima i bogatijih država ali po brizi o odraslima i deci Šveđani su neprikosnoveni. Prema 35 indikatora „kvaliteta života“ Švedska je na prvom mestu u konkurenciji sa još 162 zemlje. Konzervativni Vikinzi. Kao da će im neko reći hvala. Koliko smo samo mi „napredniji“. Kod nas stvari ovako stoje. Knjige za prvi razred koštaju oko 8.000 dinara. Za pribor, pernicu i ranac treba izdvojiti najmanje još 5.000 dinara, a samo za ulazak u školu – 110 evra. Onda sledi naknada za produženi boravak i obrok. Tragikomično zvuči da su igračke, knjige, školski pribor i dečja obuća i odeća, najskuplji. Valjda kao prilog borbi za pobedu nad belom kugom i demografskom depresijom. Dok zlokobni podaci zvone na uzbunu. Koji kažu da je prosečna zarada u prvih sedam meseci ove godine iznosila 384 evra, a sve to praćeno je, ničim izazvanim, slabljenjem evra u odnosu na dinar. Tu je i rast BDP-a u prvom polugođu od oko 1,3 odsto, a za ostvarivanje stope rasta od makar 2,5 odsto (umesto planiranih tri odsto), u drugom polugođu treba dostići rast od 3,7 odsto.

Statistika dalje govori da je broj stanovnika na kraju 2008. godine premašio 7,3 miliona, prema rezultatima popisu iz 2011. bilo nas je nešto više od 7,18 miliona, na kraju 2016. godine broj stanovnika pao je na sedam miliona i 40.000, dok će nas na kraju ove godine biti oko sedam miliona. Prošle, 2016. godine rođeno je 64.700 beba, dok je broj umrlih premašio 100.800, što daje negativan prirodni priraštaj od 36.100 stanovnika. Kad se tome dodaju ekonomski „iseljenici“, eto odgovora kako spadosmo do sedam miliona. Sa ovakvim platama, materijalnom pomoći za đake i „dečjim“ cenama, biće nas sve manje. Što je jedino „dobro“ za stopu nezaposlenosti – sa smanjenom osnovicom, smanjuje se i stopa. Doduše, predsednik Srbije već „barata“ sa evropskom stopom nezaposlenosti od 12 odsto. Ako se nešto ne promeni, za jednu deceniju ćemo imati malo više od šest miliona stanovnika i nultu stopu nezaposlenosti. Neće imati ko da radi. Možda je to dugoročna „dobitna“ strategija. Ko hoće da ide, daleko mu „švedsko polje“.

Ne beše tako davno kad se tadašnji gradonačelnik „izborio“ da se svim prvacima i drugacima u prestonici, knjige i pribor nabavljaju iz gradskog budžeta. Trećaci su mogli da računaju na tablet. Valjda čuo šta rade Šveđani. Brzo se zaboravilo. Možda i ne bi, da nije bio „žuti“. Koji su, po opšte prihvaćenoj definiciji, sve upropastili. Pa su sada „alibi za sve“. Bilo bi mnogo bolje, da nisu oni… Zato ova kolumna, kao vladina „kancelarija“ za borbu i iskorenjivanje „obrnute ekonomije“, predlaže vladi i premijerki. Imate demografski deficit i budžetski suficit, a đaci plaćaju udžbenike. Zato pročitajte ovu kolumnu od početka do kraja, pa zatim 100 evra pomnožite sa 70.000 novih prvaka (uzgred, 2000. godine bilo ih je 85.000) i dobićete cifru od sedam miliona evra. Samo Mitilineosu, na ime odštete, treba da isplatimo 40 miliona evra, a premijerka kaže „budžet neće osetiti“. Ako ste za ovu godinu zakasnili, pripremite se za sledeću.

Autor je ekonomski analitičar

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari