„Ispunjeno je obećanje premijera Vučića da će pretplata biti ukinuta“, izjavio je pre par dana državni sekretar Ministarstva kulture i informisanja Saša Mirković.

U pitanju je bilo predizborno obećanje kojim je trebalo da građani budu oslobođeni „mrskog“ nameta plaćanja državne televizije – javnog servisa, koji, inače, vrlo malo njih izmiruje. Premijer je građanima pomogao tako što je umesto pretplate od 500 dinara uveo taksu od 500 dinara. Kako će to bilo kome pomoći, nije sasvim jasno.

Naime, još važeću pretplatu, koja je i do sada bila obavezna, a ne dobrovoljna, plaća tek svaki peti „vlasnik strujnog brojila“. Ostale četiri petine, uprkos zakonu, televiziju ne plaćaju nikad ili tek ponekad. Ako je ukidanje pretplate trebalo da građane poštedi ovog troška, onda je jasno da taj cilj neće biti ispunjen, pošto se uvođenjem takse samo jedan oblik obaveze menja drugim iste vrednosti. Ako je, pak, namera bila da se pomogne RTS-u, onda se, s jedne strane, ne radi ni o kakvom ispunjavanju predizbornog obećanja građanima, dok je s druge, reč o prilično naivnom pokušaju da se narod administrativnom akrobacijom natera da plaća televiziju.

Kako stoji u zakonu kojim se uvodi „TV taksa“, uplatnicu za ovaj trošak RTS će dostavljati svim vlasnicima strujnih brojila u Srbiji, ali će novac ići na račun Trezora Republike Srbije, odakle će se dalje distribuirati RTS-u. Ideja je da se pojača osećaj obaveznosti plaćanja, jer novac ne ide RTS-u kao do sada, već državi, čime ovaj namet počinje da liči na porez.

Međutim, koliko je realno da će građani uvideti ovu suptilnu razliku i da će zbog nje osećati obavezu da svakog meseca izdvoje po 500 dinara za RTS, ako to do sada nisu činili? Za njih se, u tehničkom smislu, ništa neće promeniti: i do sada su svakog meseca dobijali račun, i od sada će svakog meseca dobijati račun. Istina je da je rok zastarevanja taksi znatno duži nego zastarevanje TV pretplate, ali i to je za nacionalnu televiziju uteha samo „na papiru“, jer je u praksi nemoguće da država tuži milion građana koji ne plaćaju televiziju, a kad bi to učinila, troškovi bi bili znatno veći od dobiti, a o političkim posledicama ne treba ni govoriti.

Dakle, u pitanju je pravno-tehnički pokušaj da se reši problem. Umesto toga, država bi trebalo da uradi dve stvari: da od RTS-a načini pravi javni servis, suštinski nezavisan od Vlade, što će građane učiniti voljnijim da plaćaju pretplatu (taksu) i da poveća zaposlenost i zarade u Srbiji, jer pad naplate TV pretplate direktno odgovara rastu nezaposlenosti u prethodnim godinama.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari