Kada sam u Danasu video naslov reportaže D. Petrovića („Svaki ambasador SAD prvo dođe u Pranjane“, 26.09.2012) pomislio sam – hvala Bogu, najzad je pao još jedan tabu u srbijanskoj istoriografiji – zavera ćutanja o Draži Mihailoviću!


Međutim, kad sam pročitao reportažu, moje oduševljenje je splaslo, jer se, očigledno, u nekim glavama još ništa nije promenilo kada je reč o našoj slici o Drugom svetskom ratu na tlu Jugoslavije, pogotovo Srbije. U svečanoj komemoraciji povodom spasavanja američkih vazduhoplovaca iz Pranjana 1944, nedostaje ključna informacija, a to je ko je tu spektakularnu operaciju organizovao i sa kojim žrtvama. Kako je naveo reporter, jedan domaći, prisutni seljak, prokomentarisao je „zaglušujuće“ odsustvo pominjanja generala Draže Mihailovića i njegovih snaga koje su organizovale vazdušni most kojim je 512 američkih vazduhoplovaca prebačeno u jednom mahu sa improvizovanog aerodroma u Pranjanima u savezničku bazu u Bariju:

„Videli i Amerikanci da su ovde u Srbiji sve komunjare, pa neće da rizikuju“. Da nisu toga svesni samo Amerikanci, potvrđuje i sam reporter kada piše: „Uz pomoć četnika Draže Mihailovića, velikodušnu pomoć u spasavanju pružali su meštani Pranjana …“.

Bilo je upravo pomalo obrnuto – lokalni meštani su pružali pomoć četnicima, jer su čitavu operaciju zamislili i sproveli pripadnici JVUO. Meštani su čak bili žrtve ove Dražine operacije: Nemci su znali da se u ovoj oblasti skrivaju avijatičari i vršili su pritisak na seljake da odaju lokaciju. Jednom prilikom su čak spalili jedno selo, jer nisu dobili informaciju. O svemu tome je pisao je Gregori A. Friman („500 zaboravljenih“, Evro-Giunti, 2009, Beograd) prema svedočenju spašenih vazduhoplovaca. U knjizi se može pročitati kako je Broz ubedio saveznike (ucenama, naravno) da vazduhoplovce treba ostaviti tu gde su i da ih ne treba spasavati.

Da bi se razumela logika ove strategije, treba znati da je u to vreme Britanija već bila okrenula leđa Draži Mihailoviću i stavila sve na jedni kartu – Josipa Broza. Broz je tvrdio da su četnici slabi, da sarađuju sa Nemcima i da samo napadaju partizane, što je najzad Čerčil prihvatio iz oportunističkih razloga (čuvena je njegova replika Antonu Idnu : „Da li Vi planirate da živite tamo u Titovoj Jugoslaviji?“).

Spasavanje vazduhoplovaca bio bi dokaz za suprotno i zato ga treba onemogućiti po svaku cenu. Američki avijatičari su dobili instrukcije da nikako ne padnu u ruke četnicima, jer će im ovi odseći uši i predati ih Nemcima. Kako opisuje Friman, avijatičari su bili smrtno uplašeni kada bi po prinudnom sletanju sreli četnike.

Logika Josipa Broza bila je koliko prosta, toliko i perfidna. Držeći vazduhoplovce pod svojom zaštitom (radilo se o anga žovanju hiljada četnika, koji su štitili kraj oko Suvobora), Draža će da vezuje svoje snage, a saveznici neće saznati da ih Tito obmanjuje. Englezi su na svaki način pokušavali da operaciju spasavanja blokiraju, sve dok pukovnik Donovan, šef Agencije za strateške službe (koja će prerasti u CIA), nije otišao kod Ruzvelta i rekao: „Gospodine predsedniče, pustimo Britance, dajte da spasemo naše momke!“. Tako je dato najzad zeleno svetlo za operaciju.

Čitava ujdurma sa prikrivanjem organizatora evakuacije, međutim, pala je u vodu, kada se među evakuisanim vazduhoplovcima pojavilo u Bariju i nekoliko četnika (neki ranjeni). Kako opisuje jedan od njih, Zvonimir Vučković (Z. Vučković, „Sećanja iz rata“, Pogledi, Kragujevac, 2001), čim su ga partizanski predstavnici videli, jurnuli su da ga likvidiraju, ali on je uspeo da pobegne i spase se:

Spaseni vazduhoplovci su izdejstvovali kod američke vlade da se Draži Mihailoviću dodeli orden Legije za zasluge, koji će biti uručen ćerci Draže Mihailovića Gordani tek 9. maja 2005. godine. Organizovali su i sudski proces kojim je demonstrirana lojalnost Draže Mihailovića savezničkoj stvari i pobijene optužbe za izdajstvo. Tražili su i da svedoče na montiranom procesu Draži Mihailoviću i saradnicima 1946. godine, ali su vlasti to odbile, uz obrazloženje da sam Draža Mihailović tako nešto ne želi!

Poseta američkog ambasadora, nesumnjivo sa najboljim namerama, ipak ispada kao tempirana bomba. Nepominjanje organizatora spasavanja (najveće operacija takve vrste u Drugom svetskom ratu) ostavlja mogućnost da komunjarski „istoričari“ prosto „utvrde“ da su sve izveli partizani. Kako to može da izgleda verovatno čitaće ovih dana u ovoj istoj rubrici, pretpostavljam.

Dr Petar Grujić, profesor iz Zemuna

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari