Iako je ideja o Rusiji kao velikoj izvoznoj šansi Srbije godinama unazad visoko eksploatisana, posebno kroz brojne izborne kampanje, izgleda da je i dalje, u našem maniru, sve prepušteno inicijativi pojedinaca. Sistemski uslovi kojima bi se temeljnije iskoristila pozicija zbog Sporazuma o slobodnoj trgovini nikako da se izgrade, a u punoj meri to su pokazale incidentne situacije u poslednjih nekoliko meseci, kada je prioritet u izvozu dobila hrana.


Naime, nakon embarga na uvoz prehrambene robe, koji je Rusija uvela najvećim spoljnotrgovinskim partnerima iz EU, kao odgovor na sankcije zbog ukrajinske krize gotovo da nije bilo političara ili bar istaknutog funkcionera u domaćim institucijama koji nisu to videli kao podsticaj za domaću poljoprivredu, kao novu šansu da se naši proizvodi konačno pozicioniraju u tom delu sveta. Ipak, na tržište visokih zahteva i velike potražnje nije moguće ući i opstati bez visoke profesionalizacije. Ne samo izvoznika, mada su oni tu najbitniji, već i institucija koje brinu o regularnosti trgovine. A to nam je jedna od slabijih karika, pokazala je, nakon afere sa mesom, i poslednja gužva oko izvoza jabuka.

Istina je, ambasador Ruske Federacije u Srbiji Aleksandar Čepurin izjavio je da se izvoz našeg voća i povrća u tu zemlju ne dovodi u pitanje, niti da je uopšte bilo reči o uvođenju zabrane zbog sumnje da povećane količine plasirane ruskom tržištu potiču iz reeksporta. Istina je, međutim, i da je zvanična portparolka ruske fitosanitarne službe dan pre toga izjavila da od srpskih vlasti očekuju objašnjenje i konkretne podatke o obimu proizvodnje, kojim se opravdava veća isporuka jabuka tokom februara i marta ove godine. Ona se požalila i da su procedure uvoza, utvrđene u januaru, ostale samo slovo na papiru. Uz to, ni domaći zvaničnici nisu isključili mogućnost da je jedan izvoznik prekršio proceduru, i obećali su da će stvar ispitati, tako da tačka na ovaj slučaj, ukoliko je reč o pojedinačnom ispadu, još nije stavljena.

Ono što u ovoj nezavršenoj priči brine jeste način na koji se problem, kako tvrde, tehnički podiže na politički nivo, a ne rešavaju ga službe koje su za to zadužene. Nejasno je zašto o detaljima carinske procedure i kontrole, o načinu dostave izvoznih deklaracija, razgovaraju ministri umesto institucija koje su za to osnovane i plaćene novcem poreskih obveznika.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari