Famozni mini program rada nove Vučićeve vlade u deset tačaka nije izazvao mnogo reakcija. Par analitičara je samo napomenulo da se ne razlikuje mnogo od premijerovog ekspozea 2014. godine, koji je izneo u Skupštini, i da je i u njemu takođe težište na ekonomiji.

Tada je on pročitao cirka 46 strana, a sada je obećao za svaku tačku po 10 strana, jer su, veli, neophodne sveobuhvatne reforme. Dakle, do reformisanije Srbije preko stotinu strana ideja, zadataka i načina sprovođenja. Što bi rekli – do Soluna sto somuna.

Zanimljivo je da i u tadašnjem ekspozeu i današnjih „deset smernica“ ekologija i održivi razvoj nisu spomenuti kao nešto bitno za Srbiju, osim u pređašnjem predstavljanju kao „oblast bitna za pridruživanje EU“. A reč je zapravo o najobimnijem i najbitnijem delu u pregovorima, sa poglavljem 27, koje je 2014. godine potpredsednica vlade Zorana Mihajlović, a sada jedna od par sigurnih ministara u novoj vladi, okarakterisala kao najteže za sprovođenje.

Mihajlovićeva je tada, komentarišući izveštaj Evropske komisije o napretku Srbije, navela da u oblasti zaštite životne sredine nijedanput nije dobro ocenjena. Napomenula je i da razlog za loše stanje u ovoj oblast nije samo to što nema novca, već i to što nisu napravljen jasni prioriteti. „Veoma je bilo teško napraviti jednu regionalnu deponiju, čak i ako imate fond, a kamoli dve ili tri“, kazala je tada Mihajlovićeva, koja je uz energetiku u svom resoru vodila i ekologiju godinu i po dana.

Još pre toga nestalo je posebno ministarstvo za ekologiju a Fond za zaštitu životne sredine ukinut je 2012. godine. Za njegovo ponovno osnivanje je obećavano da će se dogoditi 2014, potom do kraja 2015, a konačno se zaključilo da neće zaživeti do 2017. godine. U svakom slučaju, sa njima ili bez njih, sudeći po premijerovim prioritetima, zaštita životne sredine i sa njom povezani održivi razvoj ostaju u planskom zapećku. A da je trebalo drugačije, svedoči i citat iz ekspozea Aleksandra Vučića iz 2014. godine, koji je na svojoj trećoj strani napisao:

„Beograd nam je prljav. Beograđani – kao Ivica i Marica, ostavljaju tragove za sobom da bi po njima umeli da se vrate kućama. Na svakih pedeset metara po jedan trag“ – ovako je o našem glavnom gradu još sedamdesetih pisao veliki Duško Radović. I, nažalost, ništa se nije promenilo, osim što sada cela Srbija liči na taj i takav Beograd. A, naravno, osim što umemo kvalitetno da kritikujemo, nikako da priznamo da smo za to sami krivi.“

Lepo je premijer citirao Radovića, a sada mi možemo obojicu, pa da pitamo ko je kriv što je nakon silnih obećanja Vučićevih i Dačićevih ministara stanje u oblasti zaštite životne sredine, održivog razvoja, i sa njima u vezi prostornim planiranjem, sada gore nego u vreme toliko prozivanih Cvetkovićevih i Koštuničinih poslenika. I kada je već reč o „samokritici“, zašto mediji i novinari pišu o problemima iz tih sfera samo u incidentnim situacijama, kada nastanu prirodne i ljudskom rukom izazvane katastrofe, a projekti Beograd na vodi i kanal do Soluna postanu toliko ogoljeni u svojoj potemkinovskoj prirodi, da je to jednostavno nemoguće izbeći?

Po dostupnim informacijama, osnovni razlog za vladinu taktiku izbegavanja vrućeg krompira i za medijski sunovrat kada je reč o ovoj temi, jeste nedostatak kadrova koji bi se prihvatili nečeg što ne doprinosi njihovom džepu, ugledu i statusu, a potpuno maglovito je u ciljevima vlasti. Dakle, bez stavljanja ekologije makar u prvih pet ciljeva, do Evropske unije neće biti sto, nego sto hiljada somuna, a građanima Srbije neće biti bitno što imaju, možda, više posla, povećanje BDP od 2 ili 3 odsto ili pet gradova na vodi, ako budu živeli u zatrovanoj, štrokavoj i „vansveta“ zemlji.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari