Nedavnom vešću kako je izdavačka delatnost za osobe oštećenog vida praktično uništena od strane jednog ministarstva dolazimo do srži načina funkcionisanja Srbije kao države: najjači opstaju, a ko je slab, neka crkne. Kada sam pre desetak godina prvi put posetio Švedsku – jednu izrazito uspešnu socijalnu demokratiju u kojoj uz astronomske takse građanin za iste nešto i dobija – bio sam zapanjen brojem osoba sa hendikepom na ulicama, kao i brojem ljudi u osmoj, pa čak i devetoj deceniji života. Švedska mi se, posle Srbije, činila kao zemlja invalida i metuzalema. U čemu je tajna?


Objašnjenje je prosto: Švedska vodi računa o svojim građanima. I država, kao i švedsko društvo, trude se oko onih kojima je pomoć potrebna, a to su prevashodno ljudi sa invaliditetom i stari ljudi. U Srbiji, kada ostariš, ostaje ti jedino da umreš, da ne bi bio muka svojoj porodici. Čini mi se i da će lapot zvanično ili nezvanično da bude uveden u Srbiju. Uostalom, ionako je vrlo teško doživeti duboku starost u Srbiji, jer zdravstvo praktično ne postoji. Državno zdravstveno osiguranje vam omogućava samo da čekate u redovima po ordinacijama kako biste došli do lekara koga nije briga za vas. U Srbiji se vrlo lako i vrlo brzo umire. Ako se razbolite, gotovi ste.

Ukoliko vam se desi kakva nesreća, te ostanete bez ruke, noge, oslepite, onemite, ogluvite – šanse su vam male. Država se neće brinuti o vama. Uostalom, vi se kao takvi i ne možete efektno ni pobuniti, jer ne možete ni da idete ulicom i demonstrirate protiv vlasti. Zato tu vlast i nije briga za vas. Ako ste stari, bolesni, sa invaliditetom – propali ste. Budimo realni, državu Srbiju i njene najviše zvaničnike nije briga za građane. Briga ih je samo za vlast. Što se tiče srbijanskog društva, situacija nije mnogo bolja. Ljudi sa invaliditetom na ulici mahom nema, jer ih je sramota, a ta stigma stiže direktno iz većinskog društva. Takvi ljudi provedu po čitav život između četiri zida.

Ljudima bez vida je tako efektno uskraćeno pravo na obrazovanje. Jer koga je uopšte briga za njih? Ne mogu da vide glasački listić, dakle, apsolutno su nevažni vladajućoj garnituri. U tom grmu leži drski zec vlastodržac. Zato neka se jave na telefon oni koji ne čuju kada ih neko pozove da ih pita o njihovim problemima, oni koji ne vide neka čitaju Game of thrones u originalu, oni koji ne mogu da govore neka krenu da pevaju kada im nešto ne bude valjalo. Ljudi bez nogu, ako žele da se požale, neka potrče prvo maraton, a oni koji su izgubili ruke neka prvo lepo naslikaju svoj problem pa odnesu u nadležno ministarstvo.

Mislite da preterujem? Ovo prvo se već desilo. Ministarstvo rada, zapošljavanja i socijalne politike (iliti parodija na ozbiljna ministarstva u ozbiljnim državama) tražilo je da se učešće na okruglom stolu o upotrebi znakovnog jezika potvrdi telefonom („Potvrda učešća je obavezna“, masnim slovima naglašeno) u depeši organizacijama ljudi sa oštećenim sluhom. Da, ti ljudi iz ministarstva čak primaju plate za ovakve ispade.

Autor je sekretar Odbora za kulturu, nauku i obrazovanje Nove stranke

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari