Nacionalna novinska agencija SFRJ, SRJ i Srbije nestala je tiho i bez velike pompe posle 72 godine postojanja. Preživela je ratove, bombardovanje, prevrate, nekoliko društvenih sistema, inflaciju, demokratiju, promene vlasti, ali ovu poslednju nije.

P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }


„Bila bi velika šteta da izgubimo Tanjug“, čulo se poslednjih nedelja iz usta vlastodržaca, onih istih koji su, bez mnogo emocija, „pustili niz vodu“ jedan od retkih preostalih srpskih brendova, kao i zaposlene u njemu. To su oni predstavnici vlasti čiji pojedini članovi, verovatno, skraćenicu od Telegrafske agencije nove Jugoslavije pišu kao *Tanjug*, zanemarujući da tim činom gase instituciju i jedan od retkih pouzdanih izvora informacija na ovim prostorima.

Nekada rangirana među 10 svetskih agencija, koja je prva javila da su Vijetnamci oslobodili Sajgon (1975), da je otpočela invazija na Kubu (1961), da je Bobi Fišer postao prvak sveta u šahu (1971), a da je Čaušeskov režim pao (1989)… – ugašena je voljom vladajuće garniture. Garniture, čiji čelnik, po čemu se mogao i naslutiti ovakav kraj, nikada nije za tri godine vladavine našao za shodno da da intervju nacionalnoj novinskoj agenciji (!?).

Da li iz revanšizma zbog nekih prošlih vremena ili jednostavno zbog nadmenosti, s obzirom na naklonost skoro svih drugih medija prema njemu i sadašnjem režimu? Ili je, prozaično, samo pitanje zgrade, u kojoj se nalazio Tanjug, koja je u vlasništvu države, a koja bi mogla da bude nekome interesantna. Tek, ovo javno preduzeće, koje je za sve dosadašnje vlasti, prema Zakonu o Tanjugu, „obavljalo poslove od javnog interesa u oblasti javnog informisanja“, aktuelnoj nije valjalo. Kao ni zaposleni, koji odlaze na biro rada, uskraćeni za pravo na akcije.

Uprkos posrtanju, hroničnom nedostatku finansija i odlasku velikog broja novinara, Tanjug je ostao ime, brend kome se verovalo i još veruje. Bio je i ostao hroničar zbivanja na ovim i svetskim prostorima, koji je dnevno emitovao 400 informacija, 100 fotografija, video i audio zapisa. Uprkos narodnom verovanju da se nešto desilo samo ako je bilo na televiziji, i moji sindikalci, sadašnji poslodavci, koji dugo nisu priznavali drugi mediji sem elektronskog (TV), konačno su shvatili da je prisustvo agencije (čitaj Tanjug, ali i Beta) na konferenciji dovoljno da u etar ode željena informacija. A mogu da zamislim kako je sada mojim bivšim kolegama iz pisanih i elektronskih medija. Naime, veliki broj njih se oslanjao na Tanjugove informacija, a urednici su umeli da im kažu „preradi Tanjug, pa potpiši sebe“ ili „prvo proveri sa Tanjugom, pa onda puštaj vest“.

Mada je, zbog objektivnog pisanja, nekim bivšim vlastima, umeo da bude i „trn u oku“, što je, neretko, rezultiralo demantima agencije, pa i kaznom u vidu kašnjenja plata, aktuelnoj vlasti se Tanjug, izgleda, mnogo zamerio. A koliko je pogrešila, videće već na narednim izborima, kada će joj profesionalnost, objektivnost, brzina i danonoćni rad Tanjugovih profesionalaca i te kako nedostajati.

To najbolje znaju bivši i sadašnji novinari te agencije, danonoćno praćenje i izveštavanje sa apsolutno svih dešavanja tokom kampanja za izbore, posebno onih koje sprovodi vlast, ali i opozicija, bila je i ostala specijalnost Tanjugovih izveštača i kamermana. Da ne pominjem sijaset informacija iz raznih oblasti, posebno sa kulturnih događaja, koje drugim medijima nisu bile zanimljive, niti isplative da bi ih objavili. Elem, svima će nam nedostajati ono „kako Tanjug javlja…“

*Autor je bivši tanjugovac, sada u Savezu samostalnih sindikata Srbije

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari