Narodna izreka kaže „Ćutanje je zlato“. Da li baš uvek? Intelektualci u Srbiji ćute (čast izuzecima). Zašto?


Srbija je opterećena mnogim problemima. Najteži su: postojeći protektorat nad Kosovom i Metohijom, smanjen natalitet i povećan mortalitet, korupcija ogromnih razmera, zapostavljena dijaspora, ponižavajuće zarade zaposlenih u prosveti i zdravstvu, totalni poremećaj sistema vrednosti u društvu, neravnomeran privredni razvoj Srbije, visoka stopa nezaposlenosti, stalni odliv visoko obrazovanih kadrova u inostranstvu, napuštena sela u Srbiji, nužnost donošenja Zakona o ispitivanju i oduzimanju nezakonito stečene imovine i nedostatak nacionalnog plana Srbije za naredni period od trideset do pedeset godina.

Sadašnja vlast ulaže ogromne napore kako bi rešila nagomilane višedecenijske probleme. Njen rad je transparentan. Da li je sposobna da ih sama reši? Odgovor je – ne. Ona je pritešnjena između Brisela, Berlina, Vašingtona i Moskve. Skučeni manevarski prostor mora da koristi u skladu sa onom narodnom izrekom „Guju gladi, ispod nje se vadi“.

Očigledno je da joj je potrebna pomoć intelektualaca. Čast izuzecima, ali je većina pasivna i sebična. Oni se mogu svrstati u tri grupe. Prvu, doduše malobrojnu grupu čine oni koji nesebično rešavaju probleme. Njima je na prvom mestu interes Srbije. Drugu grupu čine oni koji na prvo mesto stavljaju lični interes. Raspoređeni su u državnim organima, političkim partijama, nevladinim organizacijama itd. Treću i najmnogobrojniju čine intelektualci, koji su uglavnom posvećeni poslu, ali su sebični i ravnodušni. Njih se nagomilani problemi u društvu ne tiču.

Poznati akademik i veliki srpski mislilac Slobodan Jovanović je u prošlom veku, govoreći o intelektualcima kazao da su najopasniji takozvani „poluintelektualci“. Oni se u društvenoj utakmici bore bezobzirno, potiskuju suparnike nemilosrdno, kao da nisu živa bića nego materijalne prepone. To su dobri laktaši. Poluintelektualci smatraju da je politika idealna oblast kako bi se preko nje obogatili. Oni ne znaju ni za kakve više i opštije ciljeve. Po mišljenju Slobodana Jovanovića, poluintelektualci su bolesna društvena pojava.

Veliki prijatelj srpskog naroda dr Arčibald Rajs je u svom političkom manifestu „Čujte Srbi“ još 1928. napisao da je istinska inteligencija prirodan dar i proističe iz duha i srca, te da običan seljak može da bude sto puta inteligentniji od univerzitetskog profesora sa pola tuceta diplome. Moralni nivo inteligencije je sve više opadao.

Najčuveniji zabušant među inteligencijom bio je sin Nikole Pašića. U svoje vreme bio je prava sramota za srpsku zemlju. Inteligencija ljubomorno pazi da nove i poštene snage ne prokrče sebi put. Čim neke otkriju, udaraju je po glavi dok ne utone u blatu. Inteligencija kleči pred novcem. Što više novca ima neko, ma koliko ga nečasno stekao, to ga ona više uvažava. Kralj je novac koji gospodari inteligencijom. Častan čovek se po merilima intelektualca smatra glupakom, a ceni se samo onaj koji lukavstvom ume da okrene stvari u svoju korist. Mnogi pripadnici inteligencije bi bez mnogo razmišljanja, žrtvovali slobodu i opstanak svoje zemlje, ako bi to njima bilo od koristi.

Intelektualci Srbije, bez obzira na nacionalnu i ideološku pripadnost trebalo bi da se napokon probude. Oni imaju, pre svega, moralnu obavezu da ponude rešenja za probleme i uzmu učešće u njihovom rešavanju.

Autor je sudija Osnovnog suda u Despotovcu

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari