Jodlovanje na švajcarskom i nevinost građana bez zaštite. Tako bi mogla da se nazove galama koja je nastala nakon skoka vrednosti švajcarskog franka. Ova tema nije nova, zabolelo je to sve osim banaka i kada je švajcarac krenuo sa rastom posle 2011. godine. Dužnike po kreditima u švajcarcima spasavao je samo smanjeni libor i niko više. I tada, kao i sada „veliki ekonomski eksperti“ su požurili da zaštite banke, a ne i izmanipulisane građane.


Tada jedni, a danas drugi, šire ruke i predlažu da se par nedelja pravimo da smo mrtvi, pa kad pošast nestane sama od sebe, onda da vidimo šta ćemo i kako ćemo. Moram da priznam da sam više očekivao od „vrlih eksperata“. No šalu na stranu – šta se zapravo desilo i kako je moguće iz ove situacije izaći.

Banke su veštački, neutemeljeno u depozitnoj strukturi valuta (osim ako nisu hedžovali svoje plasmane u švajcarcima, a to je lako utvrditi) koristeći matematičke modele očekivanja rasta kurseva, ponudile gladnom kreditnom tržištu Srbije novi proizvod, kao maltene „finansijski perpetuum mobile“ – rešava problem, a u odnosu na ostalu ponudu malo košta. Mogao je Jelašić da priča šta hoće, tačno mogu da zamislim prosečnog građanina kako kalkuliše „ma on hoće da mu mi uzimamo skupe dinarske i evro kredite, pa zato nas tera od švajcarca, a mi smo kao ludi pa ćemo da ga poslušamo – e za inat idem u švajcarce“.

Obrazloženje „eksperta“ jeste da tu nema mnogo šta da se radi, jer „ko je odlučio da se kocka, onda mora i da snosi posledice“. Nemali broj građana je gradio kuće na klizištima i u vodoplavnom području, pa jel onda država trebalo da ih ostavi da sami snose odgovornost i rešavaju problem? Tako i u ovoj stvari, socijalno odgovorna država, mora da štiti svoje građane od opasnosti. Centralna banka i Ministarstvo finansija, ako su bili u saznanju sličnom, ili istom kao banke koje su propagirale, reklamirale i prosto se utrkivale koja će ponuditi više švajcaraca, trebalo je da taj proizvod mnogo ranije isključe sa tržišta, kao što se to radi sa proizvodima koji mogu da ugroze zdravlje i živote ljudi. To međutim nije urađeno. Država i udruženje banaka su se ograđivali da je to „slobodno tržište“ – pa kada je slobodno, zašto smo vraćali pare Dafininim i Jezdinim štedišama? Ili je to bilo nešto drugo? Da li je „drugo“ i to što će kapital banaka koje su uzeli tajkuni opet svi građani da vraćaju, pa valjda i za njih postoji isto tržište na kome izgleda isključivo korisnici kredita u švajcarcima problem treba da rešavaju sami, a ove „druge“ svi zajedno?

Bankocentrični finansijski sistem u Srbiji je zreo za ozbiljne reforme na način da treba uvesti konkurentne institucije poput etičkih banaka, štedno kreditnih zadruga, mikrokreditnih i drugih investicionih fondova. Potrebno je afirmisati modele finansiranja privrede (pre svega MSP) preko tržišta kapitala i maksimalno smanjiti izloženost građana i privrede prezaštićenom bankarskom sektoru. U tom pravcu se kreću reforme u EU i drugim razvijenim ekonomijama, pa bi valjalo deo njihovih artikulisanih rešenja primeniti i kod nas na zadovoljstvo privrede i građana.

Autor je savetnik potpredsednika Vlade i ministra trgovine, turizma i telekomunikacija

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari