Aranđelovdan 2014. Tog jutra oko 9h šest radnika EDB-a došlo je i isključilo struju u našem Radničkom, koji je rođen samo par godina po završetku Prvog svetskog rata! I tako sam ja, kao generalni sekretar, tog petka 21. novembra počela moj štrajk glađu.

Novine su bile preplavljene naslovima kako su bokseri SDR „prebili“ radnike EDB-a. Istina je bila drugačija. Domar Prile, koji ima oko 60 godina i 60 i kusur kilograma, otvorio je ormar strujomera kako bi oni očitali potrošnju struje, kako su rekli prilikom dolaska, međutim, to očitavanje se pretvorilo u isključivanje struje. Došlo je do koškanja između radnika EDB-a i našeg Prileta, kad je pritrčala i čistačica da ih smiri. I to je ta „strašna tuča“ šest radnika i strašnog Prileta, o kojoj su pisale sve novine. Naš demanti o toj situaciji, iz nama nepoznatih razloga, nije izašao.

Tog dana na licima nekih zaposlenih i članova pojedinih klubova „Radničkog“ videla sam ozbiljnu zabrinutost zbog moje odluke da počnem štrajk glađu. Uzaludni su bili pokušaji da me odvrate od moje namere. Govorili su mi da ne treba to da radim, da nisam ja kriva za situaciju i da je to nešto što se taložilo godinama unazad. Pomešao mi se bes i očaj zbog bezuspešnih pokušaja da ubedimo odgovorne iz EDB-a da smo u reprogramu i da smo počeli posle četiri meseca blokade računa da otplaćujemo zaostala dugovanja. Adrenalin je proradio i samo jedan cilj sam imala, izboriti se po svaku cenu i naterati odgovorne da razmisle o svojoj odluci. Bila sam rešena da idem do kraja i po cenu sopstvenog zdravlja! A jedan funkcioner mi je savetovao da idem kući jer neću ništa postići.

Petak je i ide vikend, svi su otišli negde…. Ponedeljak rešava sve! Rekla sam: „U redu, nije mi problem da sačekam u kancelariji do ponedeljka…“ U jutarnjim i popodnevnim satima, dokle god se videlo, sportisti Radničkog su trenirali: rukometašice, košarkaši, odbojkaši. Hala je sa prvim mrakom postajala sablasna, ali ne i prazna. Kikbokseri KBK „Krstaš„ trenirali su pod svećama i to je definitivno nešto što će ta deca pamtiti do kraja života kao što ja pamtim mrak za vreme bombardovanja 1999.

Štrajk je trajao sedam dana. Pila sam samo vodu. Spavala sam u svojoj kancelariji na tri spojene kancelarijske fotelje u staroj zgradi SDR. Muž mi je od kuće doneo vreću za spavanje. Do petog dana štrajka osećala sam se dobro…. Prilikom slikanja za Fejsbuk i novine svi su mi govorili da odglumim malo kako mi je loše i sl. Nisam mogla da stavim krpu na glavu i prevrnem očima za „slikanje“ jer to ne bih bila JA! Nije da mi nisu donosili „da niko ne vidi“ hranu. Brat mi je doneo sendvič i rekao kako će me prebiti ako ne budem jela. Deca su mi donosila čokoladice i kafu koju ja volim da pijem. Neke drugarice su mi donosile energetske bombone. Uredno sam sve odlagala u fioku i ostala dosledna samo vodi. I tog petog dana mi je pozlilo pa sam primila tri boce infuzije. Sledećeg dana četiri. Predsednik UO Saša Jovićević sazvao je hitan sastanak svih klubova zbog celokupne situacije. Prvi put od kada sam ja prisutna na tim sastancima da su se pojavili predstavnici svih klubova: košarka, odbojka, rukomet, boks, karate, džudo, rvanje, gimnastika, šah, veterani, fudbal, planinari……

Bar nešto dobro u celom tom haosu. Pokazala se napokon određena doza jedinstva. Tada su predsednik UO Saša Jovićević, predsednik skupštine Ljubinko Veselinović i naša najbolja rukometašica Svetlana Kitić odlučili da se priključe štrajku i daju meni i Radničkom podršku. To je bila prekretnica. Sedmog dana su nam uključili struju i to je bio momenat kada sam „pala“. Tih sedam dana mi sada izgleda kao neki film koji nema veze sa mnom i mojim životom. Ali ima. I te kako ima. Neko mi je rekao da sam napravila nešto poput sahrane, jer su svi dolazili. Kancelarija mi je od ranih jutarnjih do kasnih večernjih sati bila stalno puna. Predstavnici svih klubova SDR, predsednik skupštine i predsednik upravnog odbora SDR, članovi kik boks kluba „Krstaš“, predstavnici ruskog kluba motociklista i američkog kluba bajkera i nekih drugih moto klubova, političari, kumovi, rodbina, navijači Zvezde i Partizana, novinari, pevači, glumci…

Neki su mi čak pružili podršku na taj način što su prenoćili sa mnom u kancelariji. Dve članice kik boks kluba „Krstaš“ su tražile da prespavaju kod mene. Nisam ih pustila. Sačekale su da zaspim, pa su se u toku noći uvukle u kancelariju, raširile na pod posteljinu koju su donele od kuće i prespavale. Telefon se usijao. Zvali su me iz svih krajeva Srbije… Žao mi je što je došlo do te situacije. Prvenstveno mi je žao zbog moje dece. Oni su mali veliki ljudi. Neke stvari shvataju bolje nego mi odrasli. Oni su nešto što vam menja život iz korena. To je ono za šta se vredi boriti u životu. Poruka koju ostavljamo njima. Žao mi je i svih generacija koje su odrastale na terenima SD Radnički i koji su zajedno sa mnom proživljavali pokušaj gašenja SDR. Žao bi mi bilo da Radnički doživi sudbinu kakvu ne zaslužuje. To je naše najstarije sportsko društvo i tu tradiciju treba negovati i čuvati.

Neki misle da sam faca što sam to uradila i da sam ozbiljno uzdrmala pojedine strukture ljudi na ozbiljnim pozicijama. Neki misle da sam budala i da bi više efekta imalo da sam se živa polila benzinom i zapalila. Neki misle da sam to radila iz nekih ličnih interesa. Svako ima pravo na svoje mišljenje i svoj sud. Razne su se priče čule. Meni je bitno mišljenje meni bliskih ljudi i moje. Da li sam nešto bitno postigla? Ništa sem što su nam uključili struju. Da li bih preporučila nekome da uradi isto ovo što i ja ? Ne bih. Da li bih opet uradila isto? Verovatno bih…

Autorka je generalna sekretarka SD „Radnički“ sa Crvenog krsta i višestruka šampionka u kik boksu

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari