Jedan prilično upadljiv paradoks u aktuelnoj srpskoj politici, koji već ima razmere problema koga treba ozbiljno analizirati, posebno u kontekstu pristupanja Srbije EU, ostao je nekako neprimećen i van fokusa analitičara.


Naime, po poslednjem istraživanju Kancelarije za evropske integracije Vlade Srbije 41 odsto građana Srbije bilo je za pristupanje Srbije EU. Kancelarija dalje informiše da je po prethodnom istraživanju (koje je obavljeno dok još nije formirana nova vlada), podrška građana Srbije evrointegracijama bila 49 odsto, znači sada je za tih osam odsto manja podrška i najniži je nivo podrške građana ulasku u Evropu u poslednjoj deceniji.

S druge strane, Srpska napredna stranka (SNS) beleži rapidan porast rejtinga, što pokazuju lokalni izbori u Apatinu, Zemunu, Kosjeriću, Zaječaru, zatim preuzimanje vlasti u više opština u kojima je posle majskih izbora 2012. vlast formirala Demokratska stranka ili neke koalicije bez naprednjaka.

Lider SNS i najzaslužniji političar za početak pregovora za ulazak u EU koji su Srbiji na Vidovdan odobrili predsednici 27 država i vlada članica EU, jeste Aleksandar Vučić. Ovde treba napomenuti da je Vučić neformalni i de fakto šef države Srbije. To znaju, prihvataju i poštuju i stranci uključujući najveću svetsku silu Ameriku i najmoćniju državu Evrope Nemačku.

Kada je potpuno jasno da je dosad najvećem iskoraku Srbije prema EU najviše doprineo upravo Vučić, potpuno je neočekivano da građani Srbije pokazuju otpor prema ulasku u EU, a Srpskoj naprednoj stranci, čiji je Vučić neprikosnoveni lider, ukazuju poverenje, enormno joj povećavajući rejting. U tome se ogleda veliki paradoks. Vučić je praktično prvi srpski političar koji uz ogromne napore i trpeći velike pritiske uspeva da napravi pomak ka Evropi, a građani Srbije, koji masovno glasaju za njegovu stranku, istovremeno, u poslednjoj deceniji u ubedljivo najmanjem procentu jesu za evropske integracije.

Razrešenje i objašnjenje paradoksa leži u srpskom mentalitetu kome odgovara i koji podržava Vučićevu unutrašnju politiku, njegov smrtno ozbiljan izraz lica (da bi bio što ozbiljniji stavio je naočare), njegov rigidni javni nastup, kratke i proste rečenice, dramske pauze i preteći ton. Posebno se prosečnom i tipičnom Srbinu dopada to što se Vučić lično angažuje i javno izjašnjava o hapšenju bogatih ljudi, bivših ministara, direktora, visokih državnih činovnika (posebno Miškovića i njegovog sina). Vučić ne krije da se u suzbijanju korupcije i kriminala, hapšenju i pokretanju krivičnih postupaka drži elaborata Verice Barać o 24 neuspele privatizacije. Mnogi vrlo ozbiljni ljudi: sudije, advokati, tužioci koji su imali prilike da se upoznaju sa elaboratom Verice Barać i da ga profesionalno razmatraju pričali su mi da je gospođa Barać laik za krivično pravo.

Srpsko javno mnjenje voli autoritarnost, hapšenja, progone, posebno mrzi bogate ljude, zalaže se za jednakost u siromaštvu, protiv je svake modernizacije, Zapada i Amerike. Sada pokušavaju da spreče izgradnju auto-puta spašavanjem hrasta tobože starog šesto godina (otkud znaju – ko mu je bio na krštenju?). Buka izazvana zbog hrasta naterala je i samog Vučića da kaže:

„Taj naš mentalitet je čudo. Sada ne daju da pravimo auto-put zbog nekog hrasta. Međutim, kralj Milan Obrenović uprkos srpskom mentalitetu koji je bio protiv železnice izgradio je prvu prugu u Srbiji, pa ćemo i mi valjda izgraditi auto-put.“

Profesor Pravnog fakulteta u Beogradu na televiziji je rekao da je u Srbiji glavni uticajni faktor za hapšenje i određivanje pritvora javnost, pa mediji, zatim političari i na kraju sud, koji je po zakonu jedino nadležan.

Simptomatično je da se u poslednje vreme piše i pohvalno o Aleksandru Rankoviću (tepa mu se Leka), inače surovom šefu tajne policije iz komunizma. To deluje kao afirmacija jednog još neiskorišćenog i neiživljenog srpskog nacionalizma (pošto su i ibeovski, četnički, popovski, monarhistički nacionalizmi potrošeni). Takav trend nailazi na plodno tlo, jer su Srbi veliki obožavaoci Rankovića i Krcuna, za koje u Srbiji važi izraz „strogi, ali pravični“.

Rešenje paradoksa o kome je reč jeste Vučićeva unutrašnja politika, koju je srpski mentalitet prepoznao i usvojio i zato podržava naprednjake, a Evropu i svet ionako nikad nije ni voleo.

Autor je advokat iz Beograda

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari