Na epidemiju verske bizarnosti nije imun ni naš najpopularniji sport. Tek što je spuštena zavesa na Mundijal u Brazilu, balkanski panteizam nastavlja dominaciju prema religijskoj doktrini u kojoj je sve Bog, ali Bog nije sve.


Kontradiktorna igra reči ujedinila je analogiju i komparaciju.

Ovoga puta, opet, po ruskom receptu i nedavno obelodanjenom primeru za izbegavanje. Sveštenik Aleksandar Šumski oštro je kritikovao savremeni fudbal, zbog „liberalne ideologije globalizma, najvećeg protivnika hrišćanstva“, „homoseksualnih grozota“ i „univerzalne religije novopečenih svetaca i proroka, čiji šareni dresovi, a naročito kopačke simbolišu gej dugu“. U sekularnoj državi, sveopšte demonizacije, deluje klerikalno. Uz sve to, liči na nedavnu najavu pravoslavne talibanizacije. Jer, nije jednostavno, ali je blagosloveno: ako „Isus nije igrao fudbal, ni mi ne treba da igramo“. Da ne stajemo na put (iz)dresiranih biznismena – mantijaša, po kojima je svetovno poštovanje duhovni stav čoveka prema nekom bogu i psa prema čoveku.

Međutim, u fiktivnom univerzumu suverene vladavine simulakruma, stadioni su poodavno već postali pandemonijumi, sastajalište svih đavola, od kojih je većina pristigla iz politike.

Domaćih iskustava je previše. Gde se političari umetnu, tu fudbalsko umeće više ne niče. Nije onda iznenađenje što za sportske klubove Srbija godišnje izdvoji 100 miliona evra. Za okruglim stolom toliko, a za zelenim postoljem klupskih uprava astronomske cifre, sa osobinama „nascentnog vodonika“. Čas ga ima, čas ga nema i na kraju za čas ispari. Baš kao i eventualna kontrola ili uviđaj o transferu narkotika. Uz podsećanje da se tokom 90 minuta, tzv. borbe za bodove, proda više droge (!) nego za čitav vikend u svim beogradskim opštinama. Naravno, izgleda šašavo, ali fiducijante, saugovarače, novčanik više ne žulja.

Makar i verskom uzurpacijom tradicije, kao sredinom ove nedelje u Novom Pazaru, gde je uprava istoimenog superligaša, pod dirigentskom palicom večitog, mirotočivog i prepodobnog ministra Rasima Ljajića na iftar pozvala sandžačke privatnike. Većina ih se kažu nije odazvala, ni participirala ramazanskoj konverziji minusa u plus. Naprotiv, u hotelu „Vrbak“, fudbalska istina u službi islama, ili suprotno, bila je stvar apsurdnog dogovora. Za konzumente nebesko-plave boje. Bilo je svega i svačega. Nedostajao je samo ćilim za klanjanje. Bili su to pazarski mo(nu)menti, najnovije političke uzurpacije fudbala. Pun pogodak u promašaj. Sa iftarom – prvim akšamskim obrokom. Po zalasku sunca, u ofsajdu. U fudbalu, zvanom interes, svaka vera se pretvara u jeres…

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari