Profesor Zoran Ivošević u tekstu „Afera Indeks u hodu prema zastarelosti“ (Danas, 2. april 2014) tvrdi da je javni tužilac u procesu protiv profesora Pravnog fakulteta u Kragujevcu i ostalih okrivljenih ponudio materijalne dokaze za svoju osnovanu sumnju „daleko uverljivije od pretpostavke nevinosti na koju se oslanjaju optuženi.“ Takvim naopakim tumačenjem pokušava da obori pretpostavku nevinosti pre odluke suda. Zna li on bar kakvi su ti tužiočevi dokazi?


Jednu grupu čine zapisnici o ispitivanju studenata i njihovih navodnih pomagača osumnjičenih u pretkrivičnom postupku. Drugu čine audio i video zapisi putem tajnog nadzora komunikacije između dvoje prvooptuženih. Iz zapisnika o saslušanju osumnjičenih u policiji proizlazi da su oni priznali da su plaćali pozitivne ocene. Međutim, u istrazi i na glavnom pretresu svi su negirali te navodno njihove iskaze, iznoseći konkretno i logično niz činjenica o tome na koji način su im ti iskazi iznuđeni uskraćivanjem prava na odbranu, kombinacijom pretnji i lažnih obećanja da neće biti gonjeni, ako pristanu da terete profesore i slično.

Kako se inače može objasniti da su svih četrdesetak osumnjičenih pred sudom negirali navodne iskaze u policiji? Tolika količina priznanja, odnosno samooptuživanja, prosto nije ničim drugim objašnjiva. Ako bi sud te zapisnike proglasio nezakonitim, kako odbrana traži sa jakim argumentima, optužnica ne bi mogla opstati. A otvorilo bi se i pitanje krivične odgovornosti policije i tužilaštva za te nezakonitosti. A to se u analima našeg pravosuđa nije dogodilo. Posredni dokaz o lažnim obećanjima o kojima studenti govore jeste i to što policija, i pored navodnih priznanja, nije podnela nijednu krivičnu prijavu protiv studenata, već su u istrazi uzeti za svedoke, očekujući da će i pred sudom teretiti profesore. Kako se to nije dogodilo, svi su nakon pola godine od okončanja istrage i podizanja prve optužnice protiv profesora i sami optuženi drugom optužnicom bez istrage i bilo kojeg novog dokaza.

Audio i video zapisi putem tajnog nadzora, koji čine drugu ključnu grupu dokaza, takođe su u celosti nezakonito pribavljeni. Naredba istražnog sudije iz juna 2006. o nadzoru i snimanju nezakonita je, jer se takva mera mogla odrediti samo u slučaju kada je delo već učinjeno. A ovde je naredba, kako u njoj izričito stoji, doneta na osnovu pretpostavke da će delo tek biti počinjeno. Ova naredba je primenjivana tokom šest meseci i samo je dopunjavana sa još dve naredbe takođe zbog očekivanja da će lica na merama počiniti krivična dela, pozivajući se pritom na prvu naredbu. Stoga sve što je snimljeno na 40 diskova, nezakonit je dokaz. Cela ta operacija tajnog snimanja pokazuje, međutim, mnogo teže nezakonitosti, a snimci su samo vrh ledenog brega. Policija je, naime, u startu angažovala svog inspektora, koji je faktički postupao kao prikriveni islednik, iako za tu ulogu po Zakonu nije mogao biti određen. On je provocirao krivična dela davanja i primanja mita na pravnom fakultetu u Kragujevcu. Čak i da je legalno bio određen, Zakonom je bilo zabranjeno i kažnjivo da prikriveni islednik podstrekava drugog na izvršenje krivičnog dela. On je to, međutim, neprestano činio ucenjujući prvooptuženog da mu obezbedi diplomu bez polaganja.

Inspektor tvrdi da je u svemu postupao prema nalozima i pod kontrolom svojih pretpostavljenih u policiji i okružnog javnog tužioca, kojima je dostavljao i pisane izveštaje. Taj lanac pretpostavljenih ide od PU u Smederevu do direktora u Beogradu. Ako je prvookrivljeni već u junu 2006. ponudio mito u vidu diplome, to je bilo svršeno krivično delo davanja mita, za koje su po Zakonu policija i javni tužilac bili dužni da pokrenu postupak. Zašto umesto toga podstrekavanje na nova krivična dela? Šta je sa krivičnom odgovornošću podstrekača? Odgovor na ovo pitanje otkrio bi suštinu ovog procesa. Bez te pozadine slučaj neće biti rešen na pravičan i zakonit način. Ne leži li motiv u onome što je i sam postupajući inspektor izjavio da se pričalo kako se na Fakultetu prodaju ispiti, pa je cilj bio da se to dokaže. Ali, zaboga, zašto na tako nezakonit način?

Sud ne zna šta da radi s takvim dokazima. Sud se rve sa jednim mastodontskim procesom od 86 optuženih, kakav nije do sada vođen i u kojem svaka procesna radnja traje neuporedivo duže nego u normalnom procesu. Nisu obezbeđeni ni normalni uslovi za takav proces, zbog čega trpe i procesna prava okrivljenih. To su pravi razlozi, a ne oklevanje suda koje čeka zastarelost, kako tvrde prof. Ivošević i ostali kritičari. Zašto dr Ivošević sipa u svome tekstu neistine i uvrede kako se profesori zaklanjaju iza pretpostavke nevinosti i izbegavaju suđenje čekajući zastarelost? Zna li on uopšte koji je rok zastarelosti u njihovom slučaju i koliko je uopšte stručan za komentarisanje ovog postupka?

Autor je advokat iz Beograda

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari