Francuski reditelj Klod Leluš ovogodišnji je dobitnik nagrade „Aleksandar Lifka“ za izuzetan doprinos evropskom filmu. Ovo priznanje, koje tradicionalno dodeljuje Festival evropskog filma Palić, dosad su, između ostalih, poneli veliki sineasti: Mikloš Jančo, Jirži Mencel, Andžej Vajda, Ken Louč, Ken Rasel, Nikita Mihalkov…

Oskarovac, koji je u svojoj karijeri režirao više od 50 filmova, poslednjih godina je pomalo zaboravljen. Kako kaže, publika koja je volela njegove filmove ostarila je i više ne ide u bioskope. Ipak, on ne odustaje i radi neprestano, kao scenarista, snimatelj, montažer, reditelj ili producent svojih filmova. „Možete provesti dve ili tri godine da ne pravite filmove, ali ne možete dve ili tri godine ne snimati ništa.“

Francuski reditelj rano se zaljubio u sedmu umetnost. Njegov otac bio je filmski amater i, između ostalog, snimio je i rođenje svoga sina. „Ja sam igrao glavnu ulogu u prvom filmu koji sam ikada video“, kaže reditelj, koji je očevu kameru nasledio sa deset godina. Film je oduvek bio tesno vezan za njegovu porodicu, budući da su se njegovi roditelji upoznali u bioskopu, kao i da ga je majka tokom okupacije Pariza (Leluš potiče iz jevrejske porodice) krila u bioskopskim dvoranama. Ni nakon Drugog svetskog rata nije izlazio iz bioskopa, bežeći iz škole na projekcije.

Profesionalnu karijeru započeo je 1950-ih kao dokumentarista. Prvi honorar, od 10.000 dolara, dobio je od kanadske kompanije, nakon što je tajno snimio tela Lenjina i Staljina u Lenjinovom mauzoleju u tadašnjem SSSR-u, skrivajući kameru ispod kaputa. Njegov prvi igrani film „Le propre de l'homme“ bio je potpuni promašaj, a kritika je pisala da treba zapamtiti Lelušovo ime jer ga nikada više nećemo čuti. Ipak, iako uz mnogo truda, Leluš je uspeo da promeni svoju sudbinu. Njegov sedmi film „Jedan čovek i jedna žena“ (1966) doneo mu je Zlatnu palmu u Kanu, kao i dva Oskara – za najbolji strani film i najbolji scenario. Iako je ušao u istoriju kinematografije kao jedan od prvih autora koji je kombinovao film u boji i crno-belu tehniku, Leluš kaže da u tome nije bilo ničeg simboličnog, već da je pravi razlog bio nedostatak novca. Uspeh mu je doneo i mogućnost snimanja u SAD, gde je snimio dva filma – „Ljubav je čudna stvar“ i „Drugi čovek, druga šansa“.

„Živeo život“, „Srećna nova“, „Ceo jedan život“, „Jadnici“, samo su neka od ostvarenja koja su obeležila njegovu karijeru. Zanimljivo je da se njegovi filmovi uglavnom bave ljubavlju, a razlog za to je, kako kaže, to što ljudsko biće čim se zaljubi, postaje mnogo zanimljivije. Iako je prošao golgotu rata, njegova ostvarenja obeležava optimizam i vedrina. „Ja sam zaljubljen u život. Ja volim život“, ističe autor. Rođen je 30. oktobra 1937. godine. Ženio se četiri puta i ima sedmoro dece. Trenutno snima film „Le Chemin de l'orgueil“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari