Zapošljavanje mladih naučnika je postavljeno kao jedan od prioriteta Ministarstva prosvete proteklih godina kako bi se poboljšao položaj mladih stručnjaka i smanjio „odliv mozgova“. Međutim, kako pokazuje nedavno istraživanje „Nacionalni dijalog u oblasti društvenih nauka u Srbiji, 2014-2016“, sprovedenog u okviru Regionalnog programa podrške istraživanjima u oblasti društvenih nauka (RRPP), mladi koji su završili postdiplomske studije u inostranstvu često nailaze na poteškoće u nalaženju posla nakon povratka. Rezultati predstavljeni u nastavku dobijeni su na fokus grupi održanoj u maju u okviru ovog projekta. Ta grupa je okupila istraživače koji su se vratili sa studija u inostranstvu u proteklih nekoliko godina.

Alarmantno je da se mladi stručnjaci većinom vraćaju u Srbiju zato što su na to primorani, a ređe dobrovoljno. Iako smatraju da bi ukoliko dobiju posao naučnog istraživača u Srbiji imali nešto bolji položaj nego u inostranstvu, oni bi se ipak pre opredelili za rad u inostranstvu. „Kada bih znao da imam priliku da tamo negde radim kako treba i da imam dobre radne uslove, ne bih se razmišljao ni tri minuta da li da odem odavde“, tvrdi jedan od mladih istraživača.

Najčešće na odluku o povratku iz inostranstva utiče isticanje vize za školovanje. Mogućnost da se viza produži na dodatnih godinu ili dve je materijalno iscrpljujuća za mlade istraživače, jer se gube privilegije i povlastice koje imaju kao studenti, a boravak u zemlji nastavlja bez zaposlenja i uz dodatne troškove življenja. Drugi razlog za povratak je nemogućnost zapošljavanja u inostranstvu. Iako je zaposlenje cilj mnogih mladih istraživača, ugovori koji se potpisuju na ograničen broj godina se najčešće ne obnavljaju. „I ja sam se vratila, jer mi je viza istekla posle četiri godine. Postoji način da se postdoktorska viza produži za još godinu, ali nema smisla ni finansijske logike, ni nekog zadovoljstva gde me realno neće na tržištu rada. Moja tema je vezana za Balkan i Srbiju, i nema mesta za to što sam inače htela da radim“, ističe još mlada doktorantkinja koja se vratila iz Britanije.

Veliki broj mladih naučnika smatra da situacija nije sjajna ni izvan Srbije, jer je ekonomska kriza smanjila fondove za nauku. Sa druge strane, povećan je broj mladih istraživača iz celog sveta koji traže svoje mesto pod akademskim nebom u Evropi. No, i pored problema sa kojima se tamo suočavaju, ističu da su uslovi za naučni rad u Srbiji izuzetno teški za one koji odluče da se vrate, ali i one koji su svoje diplome stekli ovde. Uslovi istraživačkog rada su mnogo lošiji nego u zemljama Evrope u kojima su bili na postdiplomskim studijama, jer prvenstveno nema novca za nauku. Nedostatak sredstava oseća se i u odnosu prema povratnicima, jer se ističe da ne postoje programi koji bi im omogućili da u svojoj zemlji rade u naučnoj oblasti za koja su se školovali. Jedini primer pozitivnog pristupa povratnicima je program sufinansiranja radnih mesta istraživača-povratnika Pokrajinskog sekretarijata za nauku i tehnološki razvoj Vojvodine. Ukazuje se da postoji potreba za finansiranjem konkretnih istraživačkih projekata mladih istraživača. Na ovaj način bi se podstakao povratak mladih naučnika, kao i poboljšao naučni rad i kvalitet radova u Srbiji.

Povratnici se susreću i sa otporom domaće naučne zajednice. Ovakvo stanje se uočava ne samo među kolegama, već i kod profesora na fakultetima, direktora instituta za koje se veruje da imaju veliku moć da utiču na dalje angažovanje i napredovanje. Ocenjuje se da je klima u Srbiji još uvek izrazito hijerarhijski orijentisana, sa jakim uticajem starije generacije profesora, čija je reč često presudna za dobijanje radnog mesta. Ovakva atmosfera nije stimulišuća za mlade koji su svoje diplome stekli izvan granica zemlje, a posebno na svetski priznatim fakultetima, jer se „uspeh teško prašta“. Ipak, mladi istraživači se slažu da diplome inostranih fakulteta ne treba da imaju prednost nad onima stečenim u Srbiji. Neophodno je da se stvori klima koja će sve mlade ljude sa diplomama, dobijenim bilo u inostranstvu ili u Srbiji, tretirati podjednako i da će se izbor za zaposlenog/učesnika na projektu sprovodi isključivo prema znanju i iskustvu. Ovo, nažalost, još nije slučaj, jer se ističe da prilikom odabira zaposlenih, tj. učesnika na projektima vlada jak protekcionizam po političkoj osnovi ili preko prijateljskih i rodbinskih veza, kao i netrpeljivost prema onima za koje se smatra da mogu „ugroziti“ nečiji položaj.

Imajući u vidu da postoji opšti konsenzus da su glavni resurs Srbije naučnici, istraživači i stručnjaci koji ostvaruju kvalitetne naučnoistraživačke rezultate, jednoglasan je zaključak da je potrebno obezbediti povećanje ulaganja u nauku i znanje i fer i transparentne uslove angažovanja.

Autorka je istraživačica saradnica Instituta za filozofiju i društvenu teoriju u Beogradu

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari