Ustavni sud Srbije konstatovao je da je porodicama gardista Dragana Jakovljevića i Dražena Milovanovića, stradalih u kasarni u Topčideru 5. oktobra 2004. godine, povređeno pravo na pravično suđenje i pravo na život.

Porodice Jakovljević i Milovanović dobile su i po 5.000 evra kao obeštećenje, a sud je naložio i da se postupi po zahtevima za sprovođenje istrage protiv sudije i veštaka da bi se utvrdilo da li su skrivali istinu i ometali istragu.

I šta sad to znači? Pa, državni organi, pre svega tužilaštvo, trebalo bi krivično da goni nekadašnjeg vojnog istražnog sudiju Vuka Tufegdžića i sudske veštake – balističara i lekara, koji su podržali zvaničnu, državnu verziju ovog slučaja. Drugo je pitanje da li će tužilaštvo smoći snage da pokrene krivični postupak protiv ljudi koji su do juče radili posao za državu. Dosadašnje iskustvo pokazuje da neće, nego će pokušati da stvar prvo ignoriše, zatim će gurnuti u fioku i zaboraviti. Jer, na koji način će Ustavni sud da natera tužilaštvo da radi svoj posao? Jednostavno, najviši sud u zemlji nema mehanizam da natera drugi državni organ da sprovede njegovu odluku, a tužilaštvo se ni ranije u ovom postupku nije baš isticalo. I tako će stvar pasti u zaborav. Jedino ako advokati porodica ubijenih, kao i njihove porodice, ne nastave neumorno, kao i do sada, da podsećaju javnost i državne organe da ovaj slučaj ni posle devet godina nije okončan. Na sramotu srpskih institucija.

Ono što je svojevremeno izazvalo kontroverze jeste to što je vojna istražna komisija tvrdila da je u slučaju gardista Dražena Milovanovića i Dragana Jakovljevića reč o ubistvu i samoubistvu. Upravo tu verziju demantovali su nalazi FBI, zatim nekih domaćih veštaka, ali i nezavisne državne komisije, koja je utvrdila da je gardiste na Topčideru ubila treća osoba. Ta treća osoba je zapravo i najveća misterija ovog slučaja. Prvo se tvrdilo da su oni ubijeni zbog toga što su bili svedoci skrivanja Ratka Mladića u ovom zaštićenom vojnom objektu. Nažalost, za to nikada nisu pribavljeni čvrsti dokazi. Ipak, ono što je bacilo sumnju na nalaz vojne istrage jeste nikad ranije viđeni metod „prosejavanja zemljišta“. Vojska je tvrdila da je to bio jedini način da se dođe do novih dokaza, ali je na taj način mesto zločina nepovratno uništeno. Zastrašuje da se ni posle devet godina od ubistva gardista ne zna ko je to učinio, ni sa kakvim motivima.

To što je Ustavni sud na papiru vratio „pravo na život“ gardistima, njih svakako neće vratiti roditeljima, ali će bar malo ublažiti bol porodica. A krvava mrlja na obrazu državnih organa u ovom slučaju je neizbrisiva.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari