Javnost je, mnogo više od čina hapšenja Gorana Hadžića, bila zainteresovana za njegov portret. Kako izgleda čovek posle godina bekstva, da li mu je svakodnevni trening po vrletima skinuo koji kilogram, ili mu je neki brica ostrigao bradu iz 90-ih, šiša li se ili je fabrički ćelav? To što Hadžić ipak liči na sebe ni izdaleka ne garantuje da izgleda kao Modiljanijev model. Dodirnih ekspresionističkih tačaka, međutim, ima.


Hapšenje poslednjeg sa haškog spiska obavljeno je u krušedolskoj svetačkoj i duhovnoj tišini, ne tako daleko od manastirskih kelija. Kazaljke su se zaustavile na 8 i 24, advokat Toma Fila tvrdi da je bilo 8 i 40, razlika u vremenu tek će biti utvrđivana. Zvanična informacija kaže i da je begunac bio naoružan, Fila ne pristaje na to da je Hadžić kod sebe imao oružje. Logično, ako već u džepu nema lična dokumenta, koji će mu oružje bez oružanog lista. Hadžić je, zapravo, bio naoružan samo uramljenim platnom vrednim nekih milion evra. Tu su mu doakali eksperti za umjetnine.

Da sa sobom nije nosao Modiljanijeve škrabotine još bi se javnost pitala kom slikarskom pravcu pripada Hadžićev portret. Pa, modiljanijevskom. Paprenom i za Sotbija, dovoljno vrednom za još neku godinu nenaoružanog tihovanja. Dakle, za sve je kriv prepredeni Amadeo Klemente Modiljani, taj nije umeo da slika ništa jeftinije. Za prijatelje je bio Modi, što su grubijani tumačili kao – morbidan. Slikao je dugačka lica i još duže vratove, izvlačio oble i fino savijene linije, malao je blagu ironiju… Proslavio se portretima u najboljem ekspresionističkom maniru. Suprugu Žan naslikao je bar 25 puta, i umro. Posle se ona trudna ubila skočivši iz roditeljskog stana na petom spratu.

Ironija po Modiljaniju stala je za vrat i Goranu, magacinskom radniku s titulom predsednika SAO nečega. Osim zajedničke ljubavi prema ekspresionizmu, autor i njegov krajinski model i poboljevali su u svojim usamljenostima. Doduše, uhapšeni Hadžić je „malo bolestan“ (advokatsko tumačenje T. F.) za razliku od slobodnog Amadea koji je kraj štafelaja fasovao tifus i tuberkulozu. Spisak magacionerovih i Modiljanijevih dodirnnih tačaka trpi nastavak.

Eskpresionizam se javio kao suprotnost prefinjenom, estetizovanom i individualističkom impresionizmu i za razliku od njega izbegao je površne stimulacije i iluzije izražavanjem unutrašnjeg stanja i duha očaranog socijalnim, religioznim i psihološkim nagonom. Gotovo magacionerskim. Jer, i Goran se javio kao sušta suprotnost prefinjenom i estetizovanom. Ekspresionistička percepcija realnosti vrednuje se impulsima kreativnog momenta unutrašnjeg doživljaja. Što će reći, kad si u bekstvu prodaj platno u ramu. Posve ekspresionistička izdaja kojom je magacioner izigrao slikara pre nego što će ga platno koštati slobode.

U prilog portretu za koji još nije utvrđeno da li je ćelav, debeo i nizak, ili bradat, koščat i stamen, nije na odmet reći da je magacin pohranjenih ulja, akvarela i ostale slikarske galanterije oslikavao magacionerovu naklonost ka vrednostima koje se ne kače na zid. Koje se lepe za evre. Impresivno ekspresionistički. Ono što osim naoružanja nedostaje radniku lokalnog bagažnog prostora jeste prefinjenost umetničkog pravca čiji je srebroljubac bio, tanka fina linija izvučena preciznim pokretom ruke koja ne drhti. Bežeći u prividnu slobodu zagubio se u onoj svojoj unutrašnjoj. Bio je to prekrupan zalogaj za nosača ambalaže koji je u Modiljaniju video samo dobar način za kupovinu slobode. Igrao se lošom kičicom, lošom paletom, još lošijim bojama i uverio nas da je ništa drugo do puki falsifikat plagijata. Ako već trguješ Vilerovim goblenima, makar nauči da vezeš.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari