Pupinov most, čija je izgradnja počela 2011. godine, od prekjuče povezuje Borču sa Zemunom. Jeftiniji od mosta na Adi, a istovremeno bitniji, popularno nazvan „Kineski most“ prvi je takav građevinski poduhvat na beogradskom delu Dunava u poslednjih 70 godina.


Odsustvo kontroverzi je možda i glavni utisak čitave izgradnje. Nije bilo problema sa tenderima, nije se kritikovalo arhitektonsko rešenje (inače svedeno, nepretenciozno i ne preterano reprezentativno), niti se osporavala potreba za jednim takvim prelazom. Jedino što je ljudima smetalo su kineski radnici. Kredit za most je obezbedila kineska banka, pa je i jedan od uslova bio da polovinu svih radova obavljaju njihovi ljudi. To je bio problem, jer su „naši“ hteli da naši i grade naš most.

Ali, više od problema, to je na kraju ispala korist. Oni koji žive blizu mosta odavno prepričavaju kako je borčanska strana (koju su gradili Kinezi) stalno napredovala po planu, dok je zemunska (sa srpskim građevincima) zaostajala, pa su svako malo Kinezi čekali da ih Srbi sustignu. Konačno, most je završen uspešno, sa (za srpske navike) prihvatljivo umerenim kašnjenjem, a ispostavilo se, ako je suditi po rečima Dragana Đilasa, i da su većinu radova obavili naši, a ne njihovi radnici. Od dve hiljade neimara, samo 300 je došlo iz Kine, a 1.700 iz lokalnih preduzeća. I, mada je Kinezima jasan cilj da prodaju svoju opremu, znanje i novac državama poput Srbije, u kilometar i po Pupinovog mosta ugrađeno je i 500.000 tona kamena iz Malog Zvornika i dva miliona kubnih metara peska izvađenog iz Dunava.

Iskrenost je, zapravo, jedna od glavnih prednosti rada sa Kinezima. Oni ne nude ni „bratsku pomoć“ po skupoj ceni ni snishodljive savete „civilizovanijeg“ čoveka, što Srbiji često stiže sa Istoka i Zapada. Kinezi nude biznis. Premijer Li Kećijang nije krio, već vrlo otvoreno poručio da on želi da ovom regionu proda kinesku opremu po konkurentnoj ceni kojom će biti izgrađena infrastruktura koja ovde nedostaje. Što bi rekli Amerikanci, „win-win“ situacija. Otvoreno se založio i za izgradnju brze pruge Beograd – Budimpešta, ali ne da bi Srbi i Mađari jedni druge češće posećivali, već da bi se kasnije ta pruga povezala sa Makedonijom i Grčkom, gde su Kinezi kupili luku Pirej. Tako će Lijeva država jeftinije i brže prodavati svoju robu kupcima iz Evropske unije. Čist račun, duga ljubav.

Tako je bilo i sa ovim mostom. Pupin, ponikao u Banatu ka kojem nova ćuprija sada vodi zemunske Sremce, život je proveo u Americi, grotlu merkantilizma. Tamo je i postigao sve zbog čega je danas zaslužio da jedan most u Srbiji po njemu nosi ime. I to jedan kineski most.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari