Poštovana kolegice Mahmutović,Tekst „(Veliko)srpske muke po bosanskom jeziku“, koji ste povodom „Saopštenja o statusu bosanskog ili bošnjačkog jezika“ Odbora za standardizaciju jezika Instituta za srpski jezik SANU objavili u Danasu 28. i 29. rujna, nemilosrdno i temeljno raskrinkava jednu, kako kažete, „specijaliziranu klasu odgovornih ljudi“, u ovom slučaju pseudolingvista. Odlično pokazujete ka

Poštovana kolegice Mahmutović,

Tekst „(Veliko)srpske muke po bosanskom jeziku“, koji ste povodom „Saopštenja o statusu bosanskog ili bošnjačkog jezika“ Odbora za standardizaciju jezika Instituta za srpski jezik SANU objavili u Danasu 28. i 29. rujna, nemilosrdno i temeljno raskrinkava jednu, kako kažete, „specijaliziranu klasu odgovornih ljudi“, u ovom slučaju pseudolingvista. Odlično pokazujete kako ta klasa manipulacijom lingvističkih i historijskih činjenica, ali i običnim dezinformacijama i nekorektnim citiranjem, pokušava za sebe izboriti malo moralne superiornosti i pozornosti u društvu zaokupiranom drugim problemima.

Vaše raskrinkavanje je toliko efektno da se gotovo bojim reakcija čitalaca suočenih sa svim manipulacijama koje ova klasa provodi. U pravednoj osudi ove specijalizirane klase netko bi čak mogao zaboraviti da ona nikada nije demokratski izabrana, te da ima nametnut autoritet, a ne mandat koji su joj dali govornici. Onda bi taj netko bez razmišljanja svoju osudu pseudolingvističkih tekstova mogao proširiti na celu državu ili celi narod ili čak jezik koje ova klasa tobože predstavlja i brani. To ne bi bilo dobro – nisu takvu osudu zaslužili ni Bosna ni Bosansci ni bosanski jezik. Da, sve ste dobro pročitali: Vaš tekst temeljito raskrinkava celu specijaliziranu klasu, kojoj očito pripada i njegova autorica.

Vi ste bosanski jezik uzeli braniti od nepostojećeg „saopćenja“ nepostojećeg „Odbora za standardizaciju jezika Instituta za srpski jezik SANU“. Tekst koji ste citirali zaista postoji, ali nije „saopćenje“ nego odluka i jest ga izdao Odbor za standardizaciju srpskog jezika, ali taj odbor nije deo SANU, već je organ koji čine predstavnici nekih petnaestak institucija iz Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, od kojih je SANU samo jedna. Odbor za standardizaciju kao takav postoji od 1997. godine. Tekst koji analizirate je, dakle, saopćenje SANU taman koliko je vaš tekst Ustav Kantona Sarajevo: ima neke veze, ali zapravo nema nikakve veze.

Rekao bi netko da zakeram, da je bitan sadržaj odluke (kojim se ja u ovom tekstu ne bavim), ali zapravo su i tip teksta i institucija koja ga potpisuje ključni za vašu argumentaciju. Odluka Odbora za standardizaciju nije „obraćanje javnosti“, već akt normiranja i odnosi se na one koji pod datu normu potpadaju, u ovom slučaju korisnike srpskog standardnog jezika. Tako se u odluci i zaključuje kako je „u srpskom jeziku jedino moguće i jedino ispravno jezik kojim govore Bošnjaci (…) zvati „bošnjačkim jezikom“. Ne radi se dakle, o „negiranju imena bosanski jezik“, već o onome što Vaš kolega Munib Maglajić, u svojoj reakciji u Dnevnom avazu naziva „uređivanjem svog jezičkog vrta“. Tom uređivanju se može zameriti mnogo toga, ali teško da mu mogu zameriti drugi jezički vrtlari, posebno ako rade na vrtlarskom institutu koji organizira tribine o tome kako je jezik temelj identiteta svakog naroda (kao što se može pročitati na sajtu Vašeg instituta).

Ovo nepostojeće saopćenje ste povrh toga pogrešno kontekstualizirali. Ne radi se, naime, ni o kakvoj, kako pišete, „novoj fazi u okviru teritorijalno ekspanzionističkog projekta usmjerenog prema Bosni i Hercegovini“. Srbisti i kroatisti već dvadesetak godina odbijaju termin „bosanski jezik“ i predlažu termin „bošnjački jezik“. Odluka Odbora za standardizaciju zapravo ponavlja sve rečeno u Odluci „Tri pitanja i tri odgovora“ iz veljače 1998, a identične argumente i zaključke nalazimo u članku kroatiste Dalibora Brozovića „Odnos hrvatskoga i bosanskoga odnosno bošnjačkoga jezika“ iz septembra 1999. Radi se, dakle, o stalnom mestu kako srbistike tako i kroatistike, ponovljenom još jednom da bi se u nekom godišnjem izvešću pokazalo kako je Odbor i ove godine nešto odlučio.

Konačno, činjenica da se ne radi o tekstu koji je izdala SANU, koja jest organ Republike Srbije, nego Odbor za standardizaciju, čijim je osnivanjem upravo decentralizirano (mada ne i demokratizirano) normiranje srpskog jezika, obesmišljava vaše zaključke o tome kako „Srbija pokazuje da ne prihvata svoje vlastite granice“. Ili možda ipak grešim, jer Vaš tekst nisam pročitao dovoljno radikalno? Smatrate li možda da je svaki govor o srpskom jeziku izvan Srbije deo srbijanskog „teritorijalno ekspanzionističkog projekta“? Vi, naime, na jednom mestu progovarate strogo znanstveno o podeli jezika kojim govorimo:“Dobro je poznato, naročito upućenima, da je lingvistika na oba pitanja dala odgovor: na jednoj štokavskoj osnovici imamo četiri standardne varijante koje se različito imenuju. Bosanska varijanta, prije rata nazvana bosanskohercegovački standardnojezički izraz, preimenovana je u bosanski jezik.“

Ova klasifikacija, koju predstavljate kao opće prihvaćenu u znanosti, ima konsekvence i za one standardne varijante o kojima u tekstu ne govorite. Ako je bosanskohercegovački standardnojezički izraz preimenovan u bosanski jezik, onda iz toga, pretpostavljam, sledi da je standardni hrvatski (preimenovani) nastavljač ranijeg standardnojezičnog izraza na prostoru Hrvatske. Znači li to da je današnja službena uporaba hrvatskog u Hercegovini i Vojvodini deo hrvatskog „teritorijalno ekspanzionističkog projekta“?

Autor je predavač na Univerzitetu u Holandiji

(Nastavak u sutrašnjem broju)

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari