Po Vašoj klasifikaciji standardni srpski je nastavljač nekadašnjeg standardnojezičkog izraza na prostoru Srbije. Standardni srpski onda može biti samo ona standardna ekavica koja svoje centre i uzore prepoznaje u Beogradu, Novom Sadu i vazda hvaljenim „najčistijim“ govorima zapadne Srbije. Ta standardna ekavica zaista jest nekakav standardnojezični entitet – srbijanski će se govornici u svojoj uporabi jezika spontano pre ugledati na npr. Aidu Ćorović nego na npr. Milorada Dodika.


Neće se prosečan Srbijanac ugledati ni na govor autora teksta odluke Odbora za standardizaciju Miloša Kovačevića. On, naime, ima ono što se u sve četiri države našeg jezika prepoznaje kao distinktivno bosanski (iliti, po odluci Odbora, „bošnjački“?) akcenat. Tako definiran standardni srpski onda ni nema mnogo smisla zvati po etničkoj skupini, tim pre što već imamo dobro napravljen pridev od imenice Srbija: „srbijanski“ (koji i sami koristite). Možda je dakle vreme da neki organ za standardizaciju bosanskog jezika donese „Odluku o statusu srpskog ili srbijanskog jezika“. Ja bih mogao pripremiti nacrt, sve u cilju savršenog reciprociteta: ja, za razliku od Kovačevića, imam distinktivno srbijanski akcenat.

Iako bi takva odluka bila sasvim u skladu s onim što ste rekli i što u svojim reakcijama govore mnogi bosnisti, ona ne može poteći s instituta na kojem radite, niti će je podržati itko iz vaše „specijalizirane klase“. Nakon takve odluke bilo bi još teže objasniti sve promocije koje Vaš institut organizira van granica Bosne i Hercegovine (o čemu se takođe može čitati na sajtu Instituta). Kraj takve odluke bi postalo nemoguće (mada ni sad nije lahko) odgovoriti na pitanje kako se preimenovani „bosanskohercegovački standardnojezički izraz“, onaj jezik koji, dakle, objedinjuje sve govornike iz Bosne, našao u službenoj uporabi u opštini Dragaš na jugu Kosova. Tamo, naime, žive govornici bosanskog koji Bosne nikad videli nisu, pa valjda zato govore bosanskim dijalektom, koji po lingvističkim karakteristikama najviše liči na makedonski.

Nećete, niti će itko iz specijalizirane klase bosnista/kroatista/montenegrinista/srbista – jer to je, da se ne lažemo, jedna te ista klasa – ikada proizvesti ikakav konzistentan stav o razgraničenju četiri standarda našeg jezika. Konzistentna podela bi se morala držati ili jedinstvene standardizacije po političkim entitetima ili pak etničkog kriterija (što ne bi imalo lingvističke osnove, ali bi još uvek pratilo neki konzistentan sistem). Ali cela je poenta vaše klase da ljude uverava da baš njihov standard mora dobiti i jare i pare, tačnije i etničko jare i državne pare. U slučaju bosnista, to znači i svu Bosnu i Hercegovinu, ali i Sandžak i delove Crne Gore i jug Kosova i selo Gunja u Hrvatskoj i još ponešto. U slučaju srbista to su, naravno, Srbija i Republika Srpska, ali i svako mesto gde postoji bar jedna srpska kuća, a kad se malo popije, i svako mesto gde je ikada postojala ijedna srpska kuća. Zato nijedan od četiri paranoidna normativna režima koje plasira vaša specijalizirana klasa nikada ne može mirno kohabitirati s ostala tri. Uvek će svaki od njih biti u graničnom sporu, pa će i vaša klasa uvek biti potrebna da bi ga u tom sporu zastupala.

Jedino što bi ovu za vas idealnu situaciju moglo ugroziti jeste dijalog. Zato je sva komunikacija između četiri tabora zasnovana na uzajamnom nečitanju, nerazumevanju i pogrešnom predstavljanju, žanr kojim se efektno služite i vi i Kovačević. I to razumem, to vam je u opisu radnog mesta – da to ne radite vi, radio bi neko drugi. Jasno mi je i zašto o ratu govorite samo kao o agresiji i genocidu, ne dopuštajući perspektivu gde postoji zločin nad „svojima“, gde postoji profiterska i ratnohuškačka klasa i prostor za solidarnost među onima koji toj klasi ne pripadaju.

Jasne su mi sve slepe pege u vašim razmatranjima, osim jedne: nikako ne shvaćam zašto ste u svom tekstu nepostojećim proglasili irski jezik. Irski, naime, u Republici Irskoj ima status „prvog službenog i nacionalnog jezika“ i „jezika nacionalnog identiteta“, pa je čak i jedan od službenih jezika EU. Uči se u svim državnim školama od početaka savremene irske države. Jedan problem ima irski: gotovo nitko ga ne govori. U Irskoj danas živi više govornika poljskog nego irskog. Godine 2007. i 2008. je čak napravljena dokumentarna serija No Béarla, u kojoj pratimo Manchána Magana kako se pokušava, uglavnom bezuspešno, snaći u raznim delovima Irske govoreći samo irski.

Irski je, vidite, sušta suprotnost našem jeziku. Irski ima status, a govornika ni za pola Novog Sada, naš jezik nema nikakav status, a govornika 20 miliona, dosta za četiri države. Zamislite samo da neko napravi dokumentarnu seriju u kojoj se pokušava snaći u četiri države našeg jezika govoreći samo naš jezik. Niko mu tu dokumentarnu seriju ne bi gledao. Ali zato svi pomno pratimo beskonačni reality u kojem igrate vi, Kovačević, Klajn, Ham, Čirgić i ostali. Najava za taj reality šou bi mogla glasiti: „Jedan jezik, četiri države, jedna specijalizirana klasa, četiri tima koji će opstati samo ako zajedno uvere kako postoji nešto što očito ne postoji: problem s jezikom.“

Autor je istraživač na Institutu za lingvistiku Univerziteta u Utrehtu

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari