U proteklom periodu objavljeno je više rasprava o pitanjima levice i pri tome se uočava porast intenziteta i dinamike ovih rasprava. Tu činjenicu smatram veoma važnom i dobrom, imajući u vidu da je rasprava o pitanjima levice, pre svega u zemljama tranzicije bila potisnuta pod teretom ideološke hipoteke jednopartijskog sistema, ali, pre svega zato što ideje levice i danas, na početku 21. veka, imaju nesporan istorijski i civilizacijski smisao.


Rasprava o levici, može se celovito i objektivno voditi samo na širem, evropskom i međunarodnom planu, jer je ideja levice od svog nastanka bila zasnovana na ključnim univerzalnim vrednostima – humanosti, solidarnosti i socijalne pravde. Takav pristup vodi nas do saznanja da se u aktuelnoj globalnoj krizi koja je počela 2008. ponavljaju neka pravila, odnosno zakonitosti potvrđene i u prethodnim krizama kapitalizma. Naime, svaka kriza izazivala je industrijske i socijalne konflikte i porast nezaposlenosti, siromaštva. Te posledice beleže trajnu tendenciju rasta. U toku krize otvarale su se, pored ostalih, rasprave o levici, njenoj ideologiji, društvenoj moći, perspektivama. Iz današnje perspektive, to najviše asocira na praksu da se o uzrocima požara i sprečavanju posledica raspravlja onda kada do požara dođe i kada napravi nenaknadivu štetu. Dužina trajanja političke, ekonomske, socijalne i moralne posledice aktuelne krize, snagom činjenica potvrđuju i upozoravaju da su preduzimane antikrizne mere davale sve slabije rezultate, a to su uslovljavali, u najvećoj meri, sledeći činioci.

Prvo, svaka kriza bila je dugotrajnija i ostavljala teže posledice u odnosu na prethodnu. Usled toga konflikti i podele u društvu bili su sve dugotrajniji, odnosno u sve većoj meri se pretvarali u trajno stanje. Drugo, antikrizne mere, bile su pretežno ili isključivo usmerene na saniranje posledica, a ne na otklanjanje uzroka. Društvena praksa je u tom smislu potvrdila da kapitalistički društveni poredak nije u stanju da ponudi strategiju i instrumente za trajni izlazak iz krize. Treće, društvena moć levice, čiju su okosnicu činili partije socijaldemokratske orijentacije i sindikati, beleži tendenciju stalnog opadanja.

Levica je, pod pritiskom sve teže pozicije radnika, tražila odgovore na otvorena pitanja koja je stvarala ekonomska kriza i najviše pogađala radništvo. Međutim, nezadovoljavajući rezultati ukazuju da odgovor na sva pomenuta pitanja treba potražiti na drugom mestu – u definisanju nove filozofije levice. Pri tome, ne radi se o programima, ideologiji političkih stranaka socijaldemokratske orijentacije. Filozofija levice ima svoje rodno mesto – to je svet rada, odnosno filozofija i etika rada i tom rodnom mestu se mora vratiti u definisanju nove filozofije. Polaznu tačku te filozofije predstavlja shvatanje rada kao kreacije prihvatljive društvene i lične stvarnosti. Naravno, filozofija rada je samo deo ukupne filozofije na kojoj se temelje lične i društvene vrednosti i vizija društva i sopstvenog života u čijem se epicentru nalazi vizija lične sreće. Definisanje nove filozofije levice, podrazumeva suočavanje sa dve činjenice.

Prva jeste da je pitanje definisanja filozofije rada u proteklim decenijama bilo marginalizovano. Rasprave o radu svođene su na procente, indekse, individualnu i društvenu produktivnost, masu statističkih pokazatelja, a zapostavljena je ljudska suština i smisao rada. Druga činjenica odnosi se na promene u savremenom dobu, čiji smo savremenici, ali ne i kreatori. Ove promene odnose se na razvoj novih tehnologija, novih oblasti proizvodnje, ili drugim rečima stalnog unapređivanja sposobnosti ljudskih ruku i uma da stvara sve veće količine materijalnih i duhovnih dobara. To je uslovilo promene u načinu političkog, ekonomskog i socijalnog uređenja društva, razvoju novih ljudskih potreba, novog sistema društvenih vrednosti. Promenjena je društvena struktura, ali je pri tome i društvena moć bogatih nastavila tendenciju rasta. Isto tako, promenjeni su osnovni društveni parametri, što podrazumeva neophodnost redefinisanja slobode, dostojanstva ličnosti, kriterijuma za ocenjivanje stanja ljudskih prava, pojmova ropskog i prinudnog rada. To je „conditio sine qua non“ definisanja nove filozofije rada.

Kao podsticaj i usmerenje na koracima definisanja nove filozofije levice treba uzeti i pozitivna, stvaralačka kretanja u filozofiji krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina dvadesetog veka. To je vreme kada plejada vrsnih filozofa, među kojima su bili – Karl Korš, Herbert Markuze, Đerđ Lukač, Ernest Bloh, Jirgen Habermas, u bivšoj SFRJ profesori okupljeni oko časopisa „Praksis“ u Zagrebu, Filozofskog fakulteta u Beogradu, Korčulanske letnje škole, pišu i govore o humanističkoj viziju uređenja društva, uređenog na principima, humanizma, socijalne pravde, jednakosti šansi, o putevima i perspektivama konvergencije dva sistema.

*Autor je profesor Megatrend univerziteta, Beograd

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari