Sabor Srpske pravoslavne crkve je pre par meseci podržao inicijativu lekara vernika za zakonsku zabranu abortusa. Obrazloženje SPC, koja se inače načelno zalaže za zabranu abortusa, bilo je naivno i pozivalo se na depopulaciju i navodni moralni pad.

Zahtevajući istu zabranu, papa Franja se nedavno na sastanku s katoličkim ginekolozima prećutno pozivao na Imanuela Kanta, koji je, da stvar bude zanimljivija, odgojen kao protestant. Insistirajući da se brane još nerođeni, papa je parafrazirao čuvenog filozofa: „Stvari imaju cenu i mogu biti na prodaju, ali ljudi imaju dostojanstvo koje je neprocenjivo i vredi mnogo više nego stvari“. Stav SPC je gotovo očigledno naopak. Slučaj s papom je nešto složeniji i zanimljiviji, ali nije manje pogrešan.

Uobičajeni argument protiv abortusa jeste da je abortus ubistvo i on izgleda ovako: pogrešno je oduzeti nevin ljudski život. Ljudski život započinje začećem. Fetus je nevino živo ljudsko biće. Pogrešno je oduzeti život fetusu. Dakle, pogrešno je izvršiti abortus. Međutim, može se pokazati da su sve premise argumenta zapravo pogrešne.

Najpre postoje situacije kada nije neispravno oduzeti nevini ljudski život. One su možda retke, ali nisu isključene. Na primer, ponekad briga za biološku egzistenciju može da suspenduje moralne obzire.

Verovatno najpoznatiji argument u prilog abortusa i prava da mu se žena podvrgne je dala Džudit Džarvis Tomson. Ona je pretpostavila da je odnos fetusa i žene analogan odnosu hipotetički savršenog violiniste i neke osobe na čiji krvotok je violinista „prikačen“ i bez čije pomoći nužno umire. Budući da je violinista u striktnom odnosu zavisnosti prema osobi čiji krvotok koristi, Tomson se pita da li osoba ima pravo da „otkači“ violinistu i da ga prepusti nesrećnoj sudbini. Njen odgovor na ovo pitanje je potvrdan. Ako osoba ima prava da se otkači od violiniste, onda po analogiji ima i pravo da uskrati fetusu da koristi njene resurse. Ukoliko fetus ugrožava psihičko, fizičko ili socijalno blagostanje majke ili ako ona smatra da ga ugrožava, onda ona ima prava da izvrši abortus i to pravo niko ne bi smeo da joj uskrati.

Na drugom mestu, ljudski život onako kako ga obično shvatamo, dakle kao život vredan življenja, ne počinje začećem. Strogo govoreći ne počinje ni rođenjem. Trebalo bi napraviti distinkciju između biološkog postojanja i života shvaćenog u kontekstu ostvarenja životnih planova i ciljeva koji mu tek daju vrednost. Ni fetus ni novorođenče nemaju životni plan, niti imaju bilo koji intencionalno postavljeni cilj čijem ostvarenju teže. Apsolutna vrednost ljudskog života je zabluda, a njegova svetost besmislica. Nakon moždane smrti osoba biološki postoji, ali bi malo ko rekao da je živa, da je njen život vredan življenja ili da ima neki neobičan kvalitet svetosti. Na sličan način fetus biološki postoji, ali nema moralni status jednak moralnom statusu odrasle, svesne, racionalne i autonomne osobe. Možda su Kant i papa u pravu kada tvrde da ljudi za razliku od pukih stvari imaju dostojanstvo, ali fetusi iako nisu stvari u uobičajenom smislu reči, ipak nisu ni ljudska bića, tako da njihovo dostojanstvo abortusom ne može da bude ugroženo.

Predstavnici crkve abortus nazivaju čedomorstvom, što je pogrešno, jer pojmovi „abortus“ i „čedomorstvo“ imaju različito emotivno značenje. Dok reč kojom se referira na ubistvo deteta izaziva zgražavanje i odbojnost, abortus kao naziv za prekid trudnoće ne izaziva takvu vrstu reakcije. Abortus nije čedomorstvo, jer u trenutku kada se izvršava nema deteta koje bi se ubilo. Infanticid je relativno redak, a infanticid koji čine biološki roditelji je još ređi. Ljudi su prirodno determinisani da brinu o svom potomstvu i imaju biološki interes da to čine, a ljubav koju osećaju prema njima deluje kao supresor nasilnih impulsa.

Trebalo bi napraviti i razliku između abortusa i neonaticida. Neonaticid je ubistvo novorođenčeta obično u periodu od 24 sata nakon rođenja, zastupljeno je u svim kulturama, a najčešći počinilac je majka koja je psihički zdrava. Razlozi za neonaticid su različiti i kreću se od socioekonomskih do ličnih, ali se o njemu obično govori kao o „zakasnelom abortusu“. Iako se javnost zgražava nad ovim postupkom majki, možda bi ipak trebalo ostaviti po strani sentimentalne i pogrešne predstave o nevinim bebama koje ubijaju majke monstrumi. Možda bi pre trebalo razmisliti o relativnoj dekriminalizaciji neonaticida u pojedinim slučajevima koji mogu biti opravdani nego razmišljati o kriminalizaciji abortusa.

Autor je istraživač Instituta za filozofiju Filozofskog fakulteta u Beogradu

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari