Dobio sam poziv od zamenika javnog tužioca g. Ratka Markovića da dođem u Više javno tužilaštvo u Beogradu, u svojstvu svedoka, a u slučaju Spiska „Naših“, tačnije, u postupku koji se vodi protiv osumnjičenog tog i tog, tu i tu, tad i tad, zbog krivičnog dela Rasna i druga diskriminacija iz člana 387 stav 2 u vezi stava 1 Krivičnog zakonika.


Gospodin zamenik tužioca u pismu me ljubazno obaveštava da ukoliko se ne odazovem, mogu biti prinudno doveden ili kažnjen novčano sa 100.000 dinara. S tim u vezi javilo mi se, pretpostavljam opravdano, pitanje: šta ću ja Višem javnom tužilaštvu? Šta se od mene očekuje? Da negiram razloge zbog kojih su „Naši“ moju malenkost uvrstile među srbomrsce? Ili da ih potvrdim? Nisam pravnik, oprostićete mi ako je pitanje glupo.

Postavio sam ovo pitanje javno, pre dobijanja poziva, na Tviteru. Jedan mi je pravnik na to odgovorio da Zakon kaže da postojanje krivičnog dela zavisi od ličnog osećanja ugroženosti, pa tužilac zato mora da ga sazna. Meni, laiku, i daje nije jasno. Kakve veze imaju moja lična osećanja sa nečim što je krivično delo i što, po mom sudu, mora biti mereno objektivnim metrom? Jer, sad ću da banalizujem, ako sam ja recimo neustrašivi heroj, nema ni krivičnog dela. A ukoliko sam nekakav plašljivko, ima. Pazi bogati! Zar Zakon ne bi trebalo da bude isti za sve, pa i za ljude različitog odnosa prema strahu, tj. prema ličnom osećanju ugroženosti?

No, dobro. Šta je, tu je. Zakon je takav kakav je, pa ću se odazvati pozivu Tužilaštva, što bih, kao savestan građanin, učinio i da me g. Marković nije upozorio na opasnost da dođem u situaciju da platim globu od 100.000 dinara.

E sad, da se u Tužilaštvu ne bih brukao opisujući svoja tanana osećanja, mislio sam da ovde napišem kraći podsetnik onog što bih želeo da kažem.

Pre svega, reći ću, uz rizik da se svojim odgovorom svrstam u grupu neheroja, zbog pojavljivanja mog imena na Spisku „antisrba“ – osećam se ugroženim. Reći ću i da mislim da je osnovni smisao pravljenja ovakvog jednog spiska da se pomenuti osećaju ugroženim. Što bi se autor Spiska inače mučio?

Takođe, ako me neko bude pitao, reći ću da ovo svakako nije prvi spisak javnih delatnika kojima se lepi etiketa „izdajnika“ u poslednjih desetak godina. Imali smo nedavno zamenika ministra kulture koji je objavio jedan sličan spisak. Da li je povodom njega pokrenut nekakav postupak? Pa onda, ako zagrebemo u samo malo dalju prošlost, setićemo se da je u periodu 2005/6/7 bilo malo dana kada na stranicama Politike niste mogli da nađete optužbu da kabinet tadašnjeg predsednika Republike čine mahom srbomrsci i potencijalni izdajnici. Da se neko ne bi osetio zapostavljenim, pomenuću i list Pečat, u kome je toga bilo koliko vam duša ište, dok o mnogobrojnim internet sajtovima ne vredi ni trošiti reči. Kad sve ovo saberemo i oduzmemo, zaključak je da je sadašnja reakcija Višeg tužilaštva za svaku pohvalu, kao što je nemar nadležnih koji su ranije previđali krivična dela Rasne i druge diskriminacija iz člana 387 stav 2 u vezi stava 1 Krivičnog zakonika za ozbiljnu kritiku.

Po mom skromnom mnjenju, tužiočev potez na simboličan način pravi distancu od totalitarnog titoističkog sistema, na koji se nakalemio Miloševićev, u kome je svaki politički neistomišljenik očas posla postajao „neprijatelj“, „izdajnik“, „strani plaćenik“ i „srbomrzac“. Pravi distancu čak i od postpetooktobarskog, koji se od prethodnih dramatično razlikovao, ali u kome institucije, kao što vidimo, nisu sankcionisale ono što im je Zakon nalagao. Takav novi pristup Tužilaštva, dozvolite mi da naglasim, za svaku je pohvalu.

A zašto se, napokon, osećam ugroženim? Ako me ovo neko pita i ako uz to doda da u propratnom tekstu Spiska „Naših“ nema konkretnih pretnji, niti direktnih poziva na nasilje, reći ću sledeće: „Bogami, ima.“ Naime, autor Spiska kaže da je „Cilj objavljivanja spiska najvećih izdajnika i srbomrzaca među javnim ličnostima, ukazivanje javnosti na sve one koji šire govor mržnje prema srpskom narodu i čine teška krivična dela…“, a sve to rade „nekažnjeno“ jer „nikada do sada nisu izvedena pred lice pravde.“ Ergo, poštovani rodoljubivi narode, ako neće država da im sudi, sudite im vi. To je poruka Spiska. I ta poruka je poziv na linč, ona je pretnja i objektivan poziv na nasilje. I sve to nema nikakve veze sa bilo čijim subjektivnim osećanjem ugroženosti.

A kad sam već pred licem pravde, makar i u svojstvu svedoka, zahtevaću (ne znam da l’ imam prava nešto da zahtevam?), dobro, apelovaću na tužioca da podrobno ispita sve ono za šta me autor Spiska „tereti“. I ljubazno ću ga zamoliti da ako u svim onim CIA, FBI, IRI i NDI skraćenicama, koje mi „Naši“ prišivaju, pronađe umešane moje prste, ili bilo kakvu drugu antisrpsku, nenarodnu, protivdržavnu i sličnu aktivnost, neka me tužilac, dakle, pod hitno pozove poznaniju prava. Pa bar da tu temu skinemo sa spiska.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari