Kad je neko zaštićen od kritike i kad protiv njegovih odluka niko nema pravo priziva, onda može u svojim aktima da piše svakojake nonsense, kao što je to uradio Viši sud u Beogradu u obrazloženju svog rešenja o rehabilitaciji Draže na ukupno 40 strana. Evo samo nekih od tih nonsensa zbog kojih će ovo rešenje u budućnosti biti citirano kao primer servilnosti sudstva prema političkim moćnicima.


Pre svega, rešenje Višeg suda u Beogradu u potpunosti se zasniva na onome što su iznosili predlagači rehabilitacije i na dokumentima na koje su se oni pozivali. Nema, dakle, nijedne reči o argumentima druge strane, ni reči o onome zbog čega je Draža Mihailović proglašen za ratnog zločinca i saradnika okupatora. Tako sud nije prihvatio iskaz istoričara Branka Latasa, koji se protivio rehabilitaciji, sa obrazloženjem da se on nije bavio suđenjem Draži, a prihvatio je „u celosti“ iskaze istoričara Slobodana Markovića, Bojana Dimitrijevića i Koste Nikolića, iako je njihovo bavljenje tim suđenjem, kao pravnih laika, bilo potpuno irelevantno, utoliko pre što su oni pred sudom iznosili i neprikrivene lažne tvrdnje.

U obrazloženju rešenja, a i u usmenoj reči predsednika sudskog veća, više puta je istaknuto da postupak vođen protiv Draže „nije bio fer i pravičan“ i na osnovu toga je sud zaključio da je Draža osuđen iz političkih i ideoloških razloga. Međutim, ni Zakon o rehabilitaciji iz 2006, niti onaj iz 2011. godine, ne pominju nekakav fer i pravičan postupak i ne daju pravo sudu da zbog toga izvrši rehabilitaciju, kao što je to učinio Viši sud u Beogradu.

Što se tiče „ideoloških i političkih razloga“, ono što piše u rešenju Višeg suda je upravo komično i prosto je neverovatno da tako nešto može da se nađe u bilo kom sudskom aktu. Da bi „dokazao“ da je Draža osuđen iz političkih i ideoloških razloga sud je naveo i to da je o hvatanju Draže „Josip Broz lično obavestio Staljina“, iz čega izvodi „mudar“ zaključak da se u suđenje mešala i KP SSSR-a (?!), da sud nije bio „nezavisan i nepristrasan“ jer su članovi veća bili oficiri NOB, što znači ne samo Dražini „politički protivnici“, već i „učesnici četvorogodišnjih oružanih borbi“ protiv JVUO na čijem je čelu bio Draža (kako se ovog argumenta nisu setili nacistički zločinci na suđenju u Nirnbergu?!), kao i to da je Draži tokom suđenja „davan alkohol, od četvrt litre rakije dnevno, da bi se to davanje završilo sa litrom i četvrt dnevno, jer je navikao“, što je uticalo na Dražinu odbranu „koji je u svojim odgovorima često bio konfuzan“, iz čega, naravno, proizlazi da je sud bio kriv što je Draža bio alkoholičar!!!

A o tvrdnji da je Draža osuđen iz „političkih i ideoloških razloga“, što sud dokazuje činjenicom da su političari tog vremena međusobno razgovarali o suđenju Draži i da su čak unapred govorili da je Draža ratni zločinac, što se nije smelo govoriti dok ne bude osuđen, treba reći sledeće:

Sva suđenja ratnim zločincima posle Drugog svetskog rata bila su i politička i ideološka u smislu da je gonjenje ratnih zločinaca započeto na osnovu odluke političkih organa i da su ti organi unapred rekli ko su ratni zločinci. Dakle, najpre su političari definisali zločine i zločince, a zatim su na scenu stupili sudovi. Prvi koji su to učinili bili su Ruzvelt, Staljin i Čerčil, koji su u Moskovskoj deklaraciji od 30. 10. 1943. napisali da „nemački oficiri i vojnici, kao i članovi nacističke stranke koji su odgovorni za zverstva, pokolj i pogubljenja… biće vraćeni u zemlje u kojima su izvršena njihova odvratna nedela kako bi im se moglo suditi i kazniti ih po zakonima tih oslobođenih zemalja i slobodnih vlada koja budu u njima obrazovane“.

Hronološki su, dakle, a Viši sud u Beogradu bi morao makar toliko da zna, najpre počinjena zverstva, pokolji i pogubljenja pa je tek onda doneta politička i ideološka odluka da se njihovim počiniocima sudi; najpre je vojska Draže Mihailovića počinila pokolje nad Muslimanima u Sandžaku, Hrvatima u Dalmaciji i Srbima u Vraniću, Drugovcu, Boleču i mnogim drugim mestima širom Srbije pa su tek onda političari rekli da se sudi zločincima; najpre je ta vojska ostvarila „javnu ili prikrivenu“ saradnju sa neprijateljem pa je tek onda Kraljevska vlada rekla da će oni biti predani narodnom sudu kao izdajice. Tako je postupljeno svuda, i na suđenju nacistima u Nirnbergu, Petenu u Francuskoj, Musertu u Holandiji, Kvislingu u Norveškoj, a naročito Ajhmanu u Izraelu kome je čak sudio sud sastavljen samo od Jevreja, njegovih političkih i ideoloških protivnika, i to po postupku koji uopšte nije bio „fer i korektan“.

Ali ono što je najbitnije kod zakonske definicije „iz političkih ili ideoloških razloga“ jeste to što ona u sebi sadrži pretpostavku nevinosti, tj. što se samo za potpuno nevinog čoveka može reći da je osuđen iz političkih ili ideoloških razloga te da nije imao fer i korektno suđenje. Postaviti pitanje da li je Ajhmanu ili onome Andersu Brejviku, koji je u Norveškoj ubio 77 ljudi, suđeno iz političkih ili ideoloških razloga i da li su imali fer i korektno suđenje predstavlja otvoreno solidarisanje sa njihovim „odvratnim nedelima“.

Sve je ovo, naravno, za Viši sud u Beogradu bilo suviše komplikovano i on se, da bi se spasio od suočavanja sa istinom, proglasio nenadležnim za utvrđivanje činjenica „da li je Dragoljub Mihailović ratni zločinac ili ne“ zato što to „posle ovoliko vremena i nije moguće učiniti“. A kako je sud, posle ovoliko vremena, uspeo da utvrdi da je Tito obavestio Staljina da je Draža uhvaćen, da je optuženička klupa bila obojena crnom bojom, da je publika često glasno govorila, da svedoci nisu položili zakletvu i slične stupidarije, to će ostati kao ilustracija jednog žalosnog vremena u kome se događa čak i to da član sudskog veća urami sudsku odluku i nosi je na poklon takozvanom prestolonasledniku.

Ako svim ovim skaradnostima dodamo da je jedna krivična stvar raspravljana po odredbama vanparničnog postupka, tj. tretirana kao nešto nesporno i bogougodno, da je u toku postupka menjan sastav veća i to tako što je prethodni predsednik veća unapređen da se ne bi bunio zbog smenjivanja, da su ročišta iz malih prostorija u Timočkoj ulici prebačena u najveću salu Palate pravde, da su publiku na ročištima činili skoro isključivo ravnogorci i pripadnici neofašističkih bandi, koji su zatim čin rehabilitacije trijumfalno proslavili, onda je jasno da ovo bezumlje političke klase Srbije i njenog pravosuđa nema granica i da je poslednji čas za uzbunu. (Kraj)

Autor je pravnik i član Glavnog odbora Saveza antifašista Srbije

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari