Kada se Rusija umešala u sirijsku krizu i pomogla spasavanju Asada od islamista udruženih sa Zapadom, bilo je pitanje vremena kad će na dnevni red doći i Putin. Vašingtonske stratege je najviše zabrinula mogućnost da preko energetskog pakta dođe do strateškog saveza Berlina i Moskve.

Spoj nemačke tehnologije i organizacije, sa zemljom koja ima najveću površinu, ogromne energetske resurse i nuklearne arsenale, u perspektivi bi mogao postati geopolitički konkurent na evroazijskom prostranstvu. Pre svega, on bi doveo do slabljenja američke kontrole nad Nemačkom i EU, što je prevelik izazov za američku globalnu dominaciju.

Ukrajina i ono što se tamo desilo od februara, jeste strateški korak ka odvajanju Nemačke od Rusije, sa perspektivom njihovog konfrontiranja, što se i ostvaruje poslednjih meseci. Nemačko-ruski odnosi su od partnerskih za kratko vreme postali hladnoratovski. Pučem u Kijevu kojim je na vlast došla proamerički orijentisana ekstremna desnica neokonzervativni „revolucionari“ iz Vašingtona uspeli su da jednim udarcem ubiju tri muve, da preuzmu kontrolu nad Ukrajinom i energetskim komunikacijama, da iz Kijeva eliminišu ruski i nemački uticaj, koji bi u kooperaciji mogao biti opasan rival i da stvore uslove za konfrontaciju Nemačke i Rusije. Ukrajinska kriza je pokazala da SAD diktiraju tempo i nameću promene, a da joj je jedini geopolitički rival na evropskom prostoru Rusija. Nemačka (kao i EU) jesu što se često kaže ekonomski džin i (geo)politički patuljak koji nema autonomnu spoljnu politiku. Rusija, iako pogođena sankcijama i velikim padom vrednosti rublje, i dalje je autonoman i vitalan geopolitički igrač. Stoga je američka strategija sada da stabilizuje pozicije u Ukrajini i na istoku, i da što više oslabi poziciju Kremlja.

Tu nastupa strateška odluka o „promeni režima“ (regime change) u Moskvi. Od kada je lansirana globalna kampanja u kojoj je glavni negativac Rusija, a Putin lično diskreditovan u zapadnim, a naročito u anglosaksonskim medijima, postalo je jasno da je pokrenut kompleksan mehanizam koji se bavi samo jednim pitanjem – kako smeniti Putina. To znači da je na tom poslu angažovano hiljade profesionalaca sa velikim budžetom i jasnim ciljevima. U tom kontekstu može se razumeti i to koliko je te krugove iritirala vojna parade prilikom posete Putina Beogradu.

Na koji način će se voditi bitka za smenu Putina? Pa vrlo slično onome kako je išla strategija slabljenja i smene Miloševićevog režima tokom devedesetih. Prvo se lider medijski provuče kroz blato, da bi mu se snizio rejting ili da bi počeo da pravi greške. Zatim se kroz sankcije, pad vrednosti valute i druge ekonomske nevolje pojačava nezadovoljstvo stanovništva, a naročito elite. Kada vlast izgubi uporište u eliti, a naročito u ekonomskoj i kulturnoj, ona postaje nesigurna ili agresivna. Zatim se aktivno pomaže formiranje opozicionog fronta i medija koji bi vodili dugotrajnu kampanju protiv vlasti. Opozicija ne mora nužno da dolazi iz političke sfere – ona se formira i iz studentskih, sindikalnih, medijskih i drugih uticajnih krugova. Protesti i dinamika nastanka opozicionog pokreta mogu da krenu iz neuobičajenih situacija. Negde je to protest sindikata, drugde ekološki protest, a na trećem mestu konflikt oko verskog ili moralnog pitanja.

No, omiljena strategija slabljenja režima, koja jeste univerzalna, jeste kampanja otkrivanja korupcije, nepotizma u vrhu vlasti. Miloševića je slabilo to što su se zbog rata i sankcija nekolicina ljudi izuzetno obogatili, da mu je žena formirala stranku kojoj je predao dobar deo vlasti i da su mu deca bahata i razmažena. Ove činjenice su bile poznate javnosti i uticale na kompromitaciju režima. Stoga će strategija slabljenja Putina biti najverovatnije kampanja otkrivanja korupcije u vrhu vlasti i onih koji su bliski Putinu. U vremenu kada je standard većine u padu, a mnogi dolaze do ivice siromaštva, porazno deluju po autoritet vlasti obznanjeni primeri velike korupcije i bahaćenja bogatstvom funkcionera vlasti. Ljudima teže pada velika i očita nepravda nego same nevolje i pad standarda u trenucima krize ili rata. Ako najsiromašniji budu podneli najveći teret krize i sankcija, a pri tome vide primere korupcije, veće socijalne nepravde i raslojavanja, oni će okrenuti leđa vlastima i postaće politički apatični ili antirežimski nastrojeni.

Ovde se krije i odgovor na pitanje šta može Putin preduzeti da stabilizuje svoju poziciju u momentu kad Rusija trpi ogromne gubitke. Ako bi se nevolje i štete koje trpi zemlja ravnopravnije raspodelile na bogate i siromašne, ako bi se povela oštrija i doslednija bitka protiv velike korupcije, kao i protiv odliva kapitala iz zemlje ili oporezovao luksuz, to bi vlastima u Kremlju donelo podršku građana. Ako se to ne učini, a ekonomske nevolje uzmu maha, ili pak se obnovi rat na granicama Rusije, vlast će imati manji autoritet i snagu. U ovakvim situacijama kao princip važi ona naša narodna „pravda drži zemlju i gradove“.

Da li će Zapad uspeti da promeni vlast u Moskvi? Za sada se čini da je Putin u solidnoj poziciji, jer ima ogromnu podršku javnosti za ono što čini. No, postojeći pritisci će se nastaviti i novi veliki sukobi su na vidiku. Neki zapadni analitičari veruju, ili se pak nadaju, da bi za nekoliko godina, a možda baš na stogodišnjicu oktobarske revolucije, mogli imati novu rusku revoluciju. No, kako smo rekli – sve zapravo zavisi od Putina i njegovog okruženja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari