Najbolji musliman je onaj od čijeg su jezika i ruku mirni i sigurni drugi muslimani; a najbolji je vernik onaj koji je najlepše naravi. Najbolji izbeglica (iseljenik) je onaj koji se čuva Alahovih zabrana; a najveći borac (mudžahid) je onaj koji se bori protiv svojih strasti u ime uzvišenog Alaha.



Citat iz Kurana


Skloni tradicionalnim izvorima informisanja, televiziji i internet prezentacijama istih, nisu mogli da ne primete da su dve glavne vesti, pored onih o poplavama i snegu u junu, građanski rat sa primesama mešanja sa strane u Siriji i višednevni protesti građana u Turskoj.

Dakle, ako zanemarimo da klimatske promene, za koje nas ubeđuju da to nisu, ne predstavljaju novu vest, očigledno je da je ono što se dešava u Siriji i Turskoj nekako povezano. Ali sve je na ovom svetu povezano, uzviknuo bi poštovalac istočnjačke filosofije i, bar u ovom slučaju, bio u pravu. Veza postoji, ali kakva je?

Podrška kasnom ali dugom „arapskom proleću“ u Siriji, koju je pružala i još uvek pruža Turska, na prvi i nepažljiv pogled prelila se u Tursku. Da to nije tako, objasnio je premijer i prvi čovek Turske već 11 godina Redžep Erdogan. On kaže da u njegovoj zemlji nije nastupilo revolucionarno proleće, već da neki pokušavaju da zemlju vrate u zimu.

Dakle, pod uslovom da odbacimo klimatske opservacije, koje su, kako smo već dokazali, varljiva kategorija, ostaje pitanje – kakvo će leto dočekati Turska, a sa njom i Sirija. Odnosno da li će, ono što je počelo kao „revolucija platana“, bez želje da istu upoređujem sa sečom stabala na beogradskom bulevaru, dobiti epilog koji će ponovo izazvati preraspodelu karata na oduvek nestabilnom tlu gde se sastaju Evropa i Azija i gde je uostalom prema drevnom predanju „pupak sveta“.

U ovakvim prilikama dobro je prisetiti se nedavne istorije u kojoj se krije bar deo odgovora na postavljena pitanja. Redžep Erdogan, učenik verske škole, ulični prodavac limunade i đevreka, diplomirani menadžer, profesionalni fudbaler, gradonačelnik Istanbula, lider zabranjene partije okrivljene za islamizam, posle 2002. godine apsolutni pobednik na izborima tri puta zaredom, tvorac turskog ekonomskog čuda, čovek je koji je napravio čistku u armiji, medijima, zakonodavstvu i akademskoj zajednici od, kako kažu kritičari, svih onih koji su se zalagali za sekularizam.

Zato je naizgled bezazleni protest zbog seče drveća evoluirao u opšti bunt protiv, kako demonstranti kažu, beskrupulozne jurnjave za profitom, jer bi umesto posečenih stabala trebalo izgraditi komercijalne objekte i ugrožavanja nasleđa Kemal-paše Ataturka, čiji poslednji deo imena doslovce znači „otac Turaka“. A Ataturk se ipak ne dira i njegovo ime se zalud ne zaziva. Dakle, i pored velike popularnosti, značajne lične harizme, Erdogan se svakako svojevoljno neće upustiti u nadmetanje sa Kemal-pašom, jer tu bitku, čini se, ne bi mogao da dobije. Na unutrašnjem planu, to je za njega mnogo veća opasnost od zamerki iz sveta da je policija upotrebila „prekomernu silu“ u obračunu sa demonstrantima. Poklič demonstranata – „mi smo Ataturkova vojska“ i zastave sa njegovim likom su možda pokušaj da se nametne obračun islamske, ali pre svega Otomanske ideje, koju doduše Erdogan poriče, i nasleđa Ataturkove Turske, koja je bar do sada predstavljala opšti konsenzus.

I ranije upozoravan da se opasno udaljava od Ataturkove ideje, Erdogan je, kao mudar političar, vešto igrao između dve krajnosti donoseći zemlji ekonomski boljitak, ali i ugled u međunarodnim okvirima. Ohrabrivan od svojih saveznika, stvarao je spoljnu politiku Turske prvo kao regionalne sile, a zatim gotovo istovetno sa granicama Otomanskog carstva na istoku i na zapadu, na severu i na jugu, širio je uticaj gde god je to bilo moguće. A bilo je moguće.

Međutim, kao pouzdani saveznik Zapada, Erdogan je napravio nekoliko oštrih faulova u napadu, što je svakako političar sa karijerom fudbalera i sam primetio. Sukob sa Izraelom zbog Palestine i zahlađenje odnosa izazvano promenom turske politike i nedavno nevoljno prihvatanje pomirenja inicirano direktno od američkog predsednika jasno ukazuju da su moguće promene kriterijuma kada je Turska u pitanju.

Ako posmatramo kako se Zapad odnosi prema protestima u Turskoj, jasno je da su prvi znaci nezadovoljstva zbog „prekomerne upotrebe sile na ulicama“ samo uvod u moguću promenu odnosa prema Erdoganu i njegovoj vladi. Naravno, jedak odgovor šefa turske diplomatije Davutoglua američkom državnom sekretaru Keliju da Turska nije drugorazredna demokratija, svakako neće pomoći popravljanju ugroženog imidža. Pomalo zlokobno, gledano iz Ankare, izgleda poplava postova na Fejsbuku, Jutjubu i Tviteru, sa sadržajima već viđenim u prethodnim manifestacijama „arapskog proleća“. Na britanskom Bi-Bi-Siju su već promovisali i zaštitni znak protesta, devojku u crvenoj haljini snimljenu u času kad je policajac poliva suzavcem u spreju.

Dodatni problem predstavlja još jedna od često izvikivanih parola na protestu koja se odnosi na umešanost Turske u sukobe u Siriji – zahtev da se odstupi od dosadašnje gotovo bezrezervne podrške pobunjenicima.

Sa strane gledano, Turska je u tom slučaju samo odgovorila na zajednički pritisak Zapada za svrgavanje režima predsednika Asada, ali izgleda nije u potpunosti pratila signale koji poslednjih dana i nedelja govore da odlazak Asada nije baš tako izvestan. Bar za sada. Igrajući ulogu regionalne sile, možda neki smatraju, Turska je previše počela da utiče na sirijski scenario. Istini za volju, Ankara nije imala izbora, osim da primi kolone izbeglica iz susedne zemlje koji su bežali od razaranja i rata. Potonji sukobi na samoj granici i tragične epizode u samim izbegličkim logorima deo su zaoštrene politike Ankare i Damaska.

Naravno, sve se ovo može završiti kao nesrećna epizoda i protest koji se zbog nervozne reakcije vlasti izmakao kontroli. Premijer Erdogan i predstavnici njegove vlade su uostalom uputili izvinjenje građanima koji su povređeni tokom protesta. Demonstranti sada traže ostavke u policiji, ali i državnom vrhu. Kao i uvek, trebalo bi pronaći pravu meru između popuštanja i čvrstine vlasti koja na taj način dokazuje da nije slaba i kolebljiva. Ta vrsta kompromisa je najteža i teško se ostvaruje. Jedna krajnost vodi u popuštanje do gubitka vlasti, a druga do građanskog rata. Poučeni iskustvima nedavnih previranja u arapskom svetu, nijedna od te dve opcije se nije pokazala kao uspešna, bar ne po one koji su bili na vlasti. Usuđujem se da kažem da je Turska ipak nešto drugo i da još uvek postoje velike šanse da se protesti smire i da turske vlasti, poučene ovim iskustvom, učine neophodne promene koje će smanjiti tenzije u samoj zemlji, ali doneti i moguću korekciju stavova u spoljnoj politici.

Koliko sam čuo, turski platani su ipak preživeli. Za razliku od onih beogradskih. Aferim!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari