Rezolucija nepovjerenja

P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }

 Ove godine ti pritisci su znatno intenzivniji, strasti uzburkanije, jer čvrst stav Republike Srpske koja ne želi unitarnu BiH i ne želi da izgubi ništa od svoje autonomije, već izvjesno vrijeme dobrano frustrira ne sam političko Sarajevo, već i neke moćne međunarodne krugove. Naročito one koji su dužnici Bošnjacima, jer uprkos obećanjima, Dejton se neplanirano održao, a sa njim i Republika Srpska.

Najavljena rezolucija Savjeta bezbjednosti UN-a o Srebrenici u britanskoj kreaciji u Republici Srpskoj je već nazvana Rezolucijom nepovjerenja pošto u Banja Luci smatraju da njenim kreatorima nije stalo do stvarnog pijeteta prema nevinim žrtvama Srebrenice i Podrinja, jer da im je stalo, onda ne bi zaboravili 3.500 srpskih žrtava likvidiranih od muslimanskih snaga predvođenih Naserom Orićem, prije zločina u Srebrenici. Ovako ona je samo prijetnja stabilnosti u BiH i ne doprinosi nikakvom pomirenju jer je, kako to reče Sergej Lavrov ona antisrpska. Najavljenom Rezolucijom upravo pokušavaju pritjerati uza zid Dodika i Republiku Srpsku , kako kažu, zbog negiranja genocida. No oni koji i malo znaju čitati između redova prepoznaju sasvim drugačiju realnost i scenario.

Dodik, a i velika većina građana RS, smatraju nepouzdanim način otkrivanja istine i javno negiraju kvalifikaciju genocida u Srebrenici, ali ne i veliki zločin. Otuda, jer nije relevantno ustanovljeno da je u BiH bilo genocidnih namjera, a sumnja se (uz pijetet prema svakoj žrtvi), da je i broj žrtava uveličan i da je srebrenička tragedija i te kako ispolitizovana. Oni koji žele da čuju, znaju da se RS odavno suočila sa istinom, dokazala da ne ignoriše prošlost, da je u Srebrenici bio veliki zločin koji niko ne opravdava i koji osuđuju, kao i da su najodgovorniji za ovaj zločin privedeni pravdi. Predsjednik RS 16. aprila posjetio je Memorijalni centar Potočari, položio vijence, poručio da poštuje sve žrtve i izrazio žaljenje što se politika miješa i u zločin u Srebrenici. Hatidža Mehmedović iz udruženja Majke Srebrenice uputila mu je poruku zahvalnosti za saosjećanje i dolazak, načelnik Srebrenice Ćamil Duraković zahvalio se na obećanoj pomoći za obilježavanje 20. godišnjice zločina. Duraković se tom prilikom pohvalio da u Srebrenici od 11. jula 1995. godine do danas nije bilo ni jednog incidenta na nacionalnoj osnovi, odavši priznanje policiji Republike Srpske.

Ali to je, po običaju, bilo kratkog daha. Hatidža Mehmedović naviknuta da je politički manipulišu još iz vremena Silajdžića, nedugo nakon zahvalnosti Dodiku, podnijela je krivičnu prijavu protiv njega zbog negiranja genocida, a načelnik Duraković stao je u odbranu još nepresuđenog ratnog zločinca Nasera Orića, skandalozno uslovljavajući dolazak u Srebrenicu premijera Srbije Vučića puštanjem na slobodu zločinca Orića. Bakir Izetbegović opet da ne naljuti Orića, uskratio je dobrodošlicu predsjedniku Srbije Nikoliću u Sarajevu. U RS svima je jasno da je bavljenje prošlošću bitno, ali isto tako svi se moramo usredsrediti na traženje nove budućnosti – zajedno ili jedni pored drugih. Uostalom, na tom fonu je bila i očinska poruka pape Franje koju je uputio reis-ul-ulemi Huseinu Kavazoviću, odnosno Bošnjacima prilikom posjete Sarajevu u uskom krugu ljudi: „Izađite iz uloge žrtve, prekinite da se samosažaljevat…“

Na „papinom fonu“ političko Sarajevo bi moglo da prekine svakodnevno ispostavljanje računa Srpskoj za genocid i okrene se budućnosti, ali bi i međunarodna zajednica, koja nije nevina oko događaja u Srebrenici, mogla da prekine da politizuje Srebrenicu raznim rezolucijama i da prekine pokušaje nametanja rješenja za život u BiH. Ako su iskreni prijatelji, treba da podstiču unutrašnji dijalog kao jedinu pretpostavku za srećnije rješenje u budućnosti. Nije na odmet ovom prilikom podsjetiti da dobar dio međunarodne zajednice, pored već navedenog, pomalo pere i svoju savjest oko Srebrenice čiju nevinost i danas demantuje Srebreničanin Hakija Meholjić, svjedok sastanka u sarajevskom Holidej inu 1995, kada im je Alija Izetbegović prenio poruku Bila Klintona „pustite Srbe da uđu u Srebrenicu pa da završimo rat“. Tako je i učinjeno.

Čemu onda Rezolucija i rezolucije ako ne da falsifikuju istinu? A kad istina strada raste onda i nepovjerenje. Zbog toga ljekovito djeluju riječi Sergeja Lavrova da se Rezolucija neće ni naći na dnevnom redu Savjeta bezbjednosti UN-a. U predvečerje obilježavanja podrinjske tragedije zanimljivo je pomenuti da se više međunarodnih zvaničnika i ambasadora u BiH povjerilo prijateljima, da ne bi željeli vidjeti Nasera Orića u Srebrenici 11. jula. Da li to i oni prećutno priznaju njegovu zločinačku biografiju, ostalo je da nagađamo.

*Tekst je objavljen i na sajtu iskra.co