Dvadeset godina poslije „Oluje“ na Kninsku tvrđavu, ovoga puta u bronzanom obličju, ponovo se vratio Franjo Tuđman, prvi predsjednik Hrvatske nakon višestranačkih izbora 1990. godine. NJegov spomenik otkrila je sadašnja predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, koja mu je pritom posvetila ostrašćeni panegirik (neumjereno laskanje i/li neobjektivna pohvala nekoj, u pravilu, mrtvoj osobi u svrhu poticanja sugrađana da slijede moralni i drugi primjer te osobe).
P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }
Kakav je to primjer ostavio Tuđman iza sebe na koji bi se kao na uzor, po aktuelnoj predsjednici Hrvatske, trebale ugledati i kojeg bi trebale slijediti sadašnje i buduće generacije u Hrvatskoj? Je li to njegov veliki doprinos osiguranju teritorijalne cjelovitosti i nezavisnosti Hrvatske, što nije upitno, ili i još nešto drugo a što je suština njegovog ideološko-političkog djelovanja, i što uporno prešućuju a „ispod žita“ slijede zagovornici retuđmanizacije Hrvatske?! Riječ je o njegovom pogledu na međunacionalne odnose u Hrvatskoj i na njegovo ideološko-političko viđenje karaktera i ustroja hrvatske države u kojoj se Srbi, kao i u vrijeme Pavelićeve NDH, tretiraju kao njezin remetilački faktor, kao opasnost za hrvatski narod i državu, kao rak-rana na nacionalnom tkivu hrvatskog naroda, koju treba odstraniti. Promovišući politiku ne građanske jednakosti i nacionalne ravnopravnosti, već politiku stanara i podstanara u Hrvatskoj, on je Srbe od konstitutivnog naroda doveo u status podstanara, koji ima da se ponašaju kako gazda kuće kaže. Ali mu ni to nije bilo dovoljno, već se opsesivno posvetio tome da njihov broj svede na, po njemu, prihvatljivu razinu od tri do pet posto.
O potrebi smanjenja broja Srba u Hrvatskoj na „prihvatljivu razinu“ Franjo Tuđman je eksplicitno govorio i javno u više navrata. Primjerice, prilikom otvaranja Vojnog učilišta „Ban Jelačić 14. decembra 1998. u Zagrebu Tuđman je zapovjednicima oružanih snaga objasnio da „u Hrvatskoj više nikada neće biti 12 posto Srba ili devet posto Jugoslavena. Kada Srba bude tri ili pet posto, to više neće predstavljati opasnost za Hrvatsku“.
Ovih dana, natopljenih hrvatsko-srpskim/srpsko-hrvatskim sporenjima o karakteru i ciljevima „Oluje“, u Srbiji se kao dokaz za to da je „Oluja“ bila planirani čin etničkog čišćenja Srba iz Krajine uglavnom poziva na Brijunske transkripte Tuđmanovog razgovora s vojnim i državnim vrhom Hrvatske 31. jula 1995. godine, uoči „Oluje“. Međutim, Tuđman je ciljeve takve svoje politike prema Srbima u Hrvatskoj objelodanio daleko ranije, a euforično ih je ponovio i nakon „Oluje“, što svjedoči o njegovoj opsesivnoj posvećenosti da Hrvatsku „očisti“ od Srba. Ovakve namjere su u skladu s njegovim pogledima i o genocidu kao poželjnom sredstvu koji „dovodi do etničke homogenizacije pojedinih naroda, do većeg sklada nacionalnog sastava pučanstva i državnih granica pojedinih zemalja, pa to može imati pozitivne učinke na kretanja u budućnosti u smislu smanjivanja razloga za nova nasilja i povoda za nove sukobe i potrese“ (Bespuća povijesne zbiljnosti, 1989)…
Nekadašnji ministar unutrašnjih poslova Hrvatske Josip Boljkovac u intervjuu frankfurtskim „Vestima“ u februaru 2009. godine napominje da je Tuđman „želeo rat po svaku cenu“ i objašnjava: „Rat nije bio nužnost već namera. Po tom njegovom konceptu Srbi su trebali nestati iz Hrvatske.“ Zato Tuđman na Brijunskom sastanku, na kojem se i planirala ratna operacija „Oluja“, i naglašava: „… moramo izvršiti takve udare da Srbi praktično nestanu.“ U tu svrhu Tuđman na istom sastanku izjavljuje: „Važno je da se ti civili pokrenu i tada će ih slijediti vojska, i kada se kolone pokrenu, to će imati psihološki efekt jednih na druge.“ Neosuđeni hrvatski general Ante Gotovina kasnije s ratišta šalje izvještaj o izvršenju tog zadatka: „Velik broj civila već napušta Knin i kreće se prema Banjoj Luci i Beogradu. To znači, ako nastavimo s ovakvim pritiskom, vjerojatno za neko vrijeme neće biti puno preostalih civila, nego samo oni koji su morali ostati jer nisu imali mogućnosti da odu.“ …
Tuđman je ostvario etničku homogenizaciju hrvatskog naroda, i to je, nažalost, ono što se podizanjem spomenika i panegiricima Tuđmanu, kao ideologu, inspiratoru i organizatoru etničkog čišćenja, danas u Hrvatskoj slavi, a ne samo reintegracija krajiškog teritorija odnosno osiguranje teritorijalne cjelovitosti Hrvatske. Jer, Tuđman nije želio demokratsku reintegraciju Krajine, već njezinu reintegraciju bez Srba, što je i ostvario. To je historijska istina i ona se ne može reducirati i slaviti samo jedan njezin dio a to je reintegracija krajiškog teritorija odnosno osiguranje teritorijalne cjelovitosti Hrvatske, bez njezinog suštinskog dijela a to je reintegracija Krajine bez Srba, odnosno cjelovita i homogena Hrvatska bez Srba.
Historijska je istina i da je ostvarenju tog cilja Tuđmanu obilato pomogla maksimalistička politika krajiškog vodstva i njihovih velikodržavnih ideologa iz nacionalne centrale, koji su progonom Hrvata iz Krajine htjeli stvoriti etnički čistu srpsku državu tridesetak kilometara od Zagreba. Takvom ekstremnom, neodgovornom i avanturističkom politikom doveli su Srbe u Hrvatskoj, koji su živjeli na periferiji srpskog nacionalnog korpusa, u neobranjivu poziciju i u poziciju monete za potkusurivanje u globalnim nacionalističkim hrvatsko-srpskim/srpsko-hrvatskim nacionalno-teritorijalnim razračunavanjima, dogovaranjima i razgraničenjima („što će vam taj besplodni kninski krš, evo vam plodne Posavine i Semberije“ – Karadžić)…
Srbi u Hrvatskoj su danas malobrojna, raspršena, zaplašena i asimilaciji sklona, uglavnom 'urbana' populacija, s perspektivom da u dogledno vrijeme i posve nestane“…
Podizanjem spomenika Tuđmanu u Kninu ne veliča se, dakle, mir već rat, slavi se politika nacionalne ekskluzivnosti, isključivosti i mržnje, te se tako doprinosi, kako reče ovih dana Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog narodnog vijeća u Hrvatskoj, „tome da još uvijek više živimo u ratu nego u istinskom miru“…
Naravno da nije moralno govoriti o hrvatskoj tamnoj strani rata a da se istovremeno nešto ne kaže i o srpskoj tamnoj strani rata, koja je posebno došla do izražaja rehabilitacijom i podizanjem spomenika ideolozima, organizatorima i sprovodnicima iste one politike koju je i Tuđman oličavao, samo zloupotrebom drugog nacionalnog predznaka. Zar je moguće četnički pokret nazvati antifašističkim, a kojemu je cilj: „stvoriti Veliku Srbiju… čišćenjem državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata… čišćenjem Sandžaka od muslimanskog življa i Bosne od muslimanskog i hrvatskog življa“?! Zakonskom njihovom rehabilitacijom i izjednačavanjem s Titovim partizanima reafirmiraju se vrijednosti poraženog kvislinštva iz Drugog svjetskog rata, generiše se mržnja, ksenofobična atmosfera i isključivost te se otežava toliko nasušno potrebno kritičko samopreispitivanje uloge Srbije u ratovima devedesetih. Mir, povjerenje i perspektivu na ovim prostorima moguće je graditi samo ako se sve sukobljene strane beskompromisno suoče sa svojom tamnom stranom rata.
Autor je predsednik Upravnog odbora Humanitarnog centra za integraciju i toleranciju u Novom Sadu
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
