Veliki britanski mislilac i političar Edmund Berk je, pre nešto više od dva veka, izrazio prostu misao da društvom i državom najbolje može upravljati kvalifikovana elita, mesto da se značajni društveni položaji prepuštaju gomili i polusvetu, koji uvek oskudevaju i u kvalifikacijama i u znanjima potrebnim za opsluživanje društvenih institucija.

Mudri Berk, naravno, nije rekao ništa novo, jer je, još od Platona i Aristotela sve do Hane Arent, ispisano hiljade stranica na kojima su razni autori argumentovali da, kao što nije baš svako darovit za pevanje ili medicinu, jednako tako nije baš svako talentovan da obavlja neku javnu funkciju i da služi javnom interesu.

No, uprkos filozofskim mudrovanjima, do dana današnjeg je ostalo sasvim profano mišljenje da za bavljenje politikom i upravljanje državom ne trebaju bog zna kakve kvalifikacije, većje potrebno samo malo zdravog karijerizma i mnogo dobre volje da se okreće uvek onako kako vetar duva. Obično se smatra da pri takvoj kombinovanoj taktici rezultati ne mogu izostati i da će čovek, pre ili kasnije, za takvu svoju pregolemu ovozemaljsku mudrost biti nagrađen nekom pristojnom funkcijom. I ne bi tu nikakvih problema ni bilo, te bi i vuk bio sit i sve ovce na broju, da se društva koja dozvoljavaju najezdu takvih „stručnjaka“ u organe uprave ne urušavaju sama od sebe, budući da je nemoguće, čak i pomoću magije, da oni koji ne znaju svoj posao, postignu bilo kakav rezultat.

Mi smo na Balkanu verovatno šampioni negativne društvene selekcije i pravi majstori da društvene funkcije razdelimo između priučenih i doučenih, raspamećenih i zbunjenih, pa nije ni neko čudo što nam se države ruše kao kule od karata, a što su nam društva poput neurednih poljskih klozeta. Što bi reko Džoni „mi smo ljudi cigani, sudbinom prokleti“. I čini se da tu pomoći nema, da je tako bilo oduvek i da će tako biti zauvek.

Ipak, još opstaje žilava fela balkanskih reformatora, koji možda nisu čitali Aristotela ili Berka, ali koji ne pristaju na orijentalni fatalizam i mrak tamnog vilajeta, te pokušavaju da pospreme po balkanskoj krčmi ono što se pospremiti da. Jedan od takvih, večito nasmešenih i neumornih, upravo je pohodio Beograd i podsetio nas je na neke sasvim jednostavne životne mudrosti.

Ante Markovićnam je, na svom aprilskom ukazanju, u stilu nekog arhetipskog mudraca, rekao samo ono što i sami znamo, ali što tako često zaboravljamo. Uvek nam se, kada čujemo neku neospornu mudrost, baš kao i kada čujemo neku savršenu melodiju, čini da smo to većnegde ranije čuli, a da se sada samo prisećamo. I Ante Markovićnas je prisetio na očiglednu istinu naše balkanske stvarnosti u kojoj je „naš najveći problem što nemamo puno pravih znalaca“, što „uništavamo one koji malo dignu glavu, umesto da im damo šansu“, dok naprotiv „moramo shvatiti da će svaka vlast uspeti ukoliko ti ljudi uspeju, a ne da se bojimo konkurencije i da iz tog razloga ne uzimamo prave ljude“. Konačno, poslednji premijer počivše države je poentirao jasnom mišlju – „ako ne rešimo ljudski faktor, nećemo pronaći put iz krize“. Ne bi bolje rekao Ante ni da je čitao Aristotela. Pogodio je tačno u „sridu“ svih naših balkanskih promašaja – nije nama problem što nemamo sirovina i prirodnih bogatstava, nije nam problem ni što smo prirodno tupavi, problem nam je samo kako da iskoristimo sopstvenu pamet i da damo šansu pravim ljudima. Iz reči Ante Markovića postaje jasno zašto je on, onomad, bio gospodin među „drugovima“ i realni elitista međsamoupravnom kvazi-elitom, koja je bez po muke samoupravljanje zamenila pastirskim ultranacionalizmom, dovodeći ponovo ljude na funkcije sa „koca i konopca“.

I dok Englezi svakog svog darovitog građanina (odnosno „znalca“ kako bi rekao Ante Marković) bez obzira na to da li je naučnik, političar, sportista ili umetnik, nagrađuju titulom „sera“, za čast i pomen svim budućim generacijama, mi na brdovitom Balkanu ne žalimo truda da svakoga koji malo štrči skratimo na nivo proseka ili poteramo pravo u Englesku da „on tamo njima mudruje“. Stoga nakon svega imamo pravo more mediokriteta na društvenim funkcijama (uz časne izuzetke pošteno je reći), odnosno stalnu plimu polukvalifikovanih kvazikadrova, uz večnu oseku sposobnih ljudi i znalaca. Tek kada izuzetak postanu polukvalifikovani i nesposobni, a kvalifikovani i efikasni ljudi postanu pravilo, kao u većini uređenih zemalja gde je bez diplome Harvarda, Jejla, Kembridža ili Oksforda sramota preuzeti izvesne dužnosti, svanuće nam neki bolji dani.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari