Odluku premijera Srbije Aleksandra Vučića da prisustvuje komemoraciji i sahrani još 136 posmrtnih ostataka žrtava genocida u Srebrenici, koji su snage Vojske Republike Srpske počinile nad više od osam hiljada bošnjačkih dečaka i muškaraca, u julu 1995. godine, pratile su izjave negiranja presude Međunarodnog suda pravde da se u Potočarima dogodio – genocid. Takođe, uoči odlaska u Srebrenicu, premijer je danima unazad izražavao protivljenje usvajanju rezolucije o osudi genocida u SB UN, koju su pripremile države članice EU, kao i SAD – zahtevajući od Rusije da uloži veto na taj tekst.


Takođe, premijer je, na sebi svojstven način, izjavama o osudi genocida – „tog strašnog zločina“, uvek dodavao i slikovite opise zločina koji su počinjeni nad Srbima. Govoreći o odgovornosti i izražavanjem žaljenja nad žrtvama genocida, nikada nije propustio da ukaže na odgovornost onih drugih i tome je posvećivao po pravilu mnogo više vremena nego temi o kojoj je zapravo reč – genocidu. Nije popularno, a i mnogo puta je do sada ponovljen Vučićev stav prema srebreničkom masakru pre, u vreme kada je počinjen, kao i posle, pa sve do 2012. kada je dobio izbore. Nije naodmet onda ponoviti i da je upravo na toj ratno-huškačkoj retorici i dobio izbore. U tom kontekstu, promene i napredak premijera, njegovi iskoraci u civilizacijskom smislu, samo tri godine posle – zaista jesu impozantni.

Od Vučića se zato se gotovo ništa ili vrlo malo očekivalo. Svaki mig pomirenja, svaki gest koji ide u pravcu stabilnosti regiona, vrednuje se višestruko nego što bi bio slučaj da je umesto Vučića na mestu premijera neko drugi, bez takvog snažnog tereta prošlosti. Vrednuje se toliko značajnije i zato što Vučić ima podršku više od 50 odsto biračkog tela, građana – čija svest o tome šta se dogodilo te 1995. u Srebrenici ne dostiže ni do relativno istinitog poznavanja činjenica, a kamoli suočavanja ili priznavanja.

Napadi na premijera Srbije tokom komemoracije u Potočarima bili su mučni i neprijatni i zaslužuju svaku osudu. Ako su bili dirigovani i unapred osmišljeni, kako tvrde i srpski i bosanski zvaničnici, situacija je još mučnija i slobodno možemo reći – odvratnija. S druge strane, očaj žrtava genocida i njihovih porodica zbog neiskrenosti Vučićevog gesta – odlaska u Potočare i odavanje počasti žrtvama genocida – uz istovremeno negiranje tog pojma i razmera masakra, takođe je razumljiv. Taj očaj, da nije bilo ovog napada nasilnika i ekstremista, bio bi izražen kroz par zvižduka protesta. I to bi onda bila prava slika stanja, dvadeset godina posle.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari