Čitam tekst Ljiljane Latinović u Danasu, vidim, kaže ona – profesorka zamenjuje teze. Profesorka, to sam ja – a ko je Ljiljana Latinović valjda znate vi, poštovani čitaoci – good for you, što bi rekli Englezi. Ono što vidim iz teksta jeste da imenovana spada u one koji žale za Titovim dobom, braneći ondašnji režim čuvenim pitanjem – a što vi maltretirate crnce? Ko ne zna šta ovo znači, da podsetim na čuveni vic iz šezdesetih godina, kada Rusi primaju američku delegaciju, i na svaku njihovu primedbu – o hapšenjima za verbalni delikt, gulazima, siromaštvu i Potemkinovim selima, nemajući nikakav smislen odgovor, kažu upravo to – a što vi maltretirate crnce?

Da počnem od teze gospođe Latinović da su liberali krivi za siromaštvo u Srbiji: „Zna profesorka i koje su se strukture obogatile i koji su to moćni lobiji danas i da krediti koji dolaze na naplatu nemaju veze sa nekadašnjom Jugoslavijom, nego sa pljačkom izazvanom primenom upravo onog neoliberalnog koncepta čiji je ona pristalica.“ I sad, dobro, hajde da prihvatim da sam upravo ja kriva za današnje siromaštvo, zato što, makar ideološki, podržavam pljačkašku privatizaciju. Ali iz ovog proizilazi da bi i Džon Stjuart Mil, da je živ, podržavao pljačkašku privatizaciju. I Adam Smit. I Milton Fridman. A upravo je ovaj poslednji rekao – pre privatizacije morate imati sudove – koji rade svoj posao. Knjige u šake, što bi rekao jedan profesor Pravnog fakulteta u Beogradu…

Ne bih dalje o liberalizmu, teško je raspravljati sa neznalicama, ali, eto, moram još da se vratim na one crnce. Kaže gospođa Latinović – smetaju profesorki progoni iz Titovog doba, a zašto joj ne smetaju ubistva novinara i ostale strahote današnjice? To doduše ne objašnjava ideološki, već time da sam posenilila: „Biće da to zaista ima veze sa onom poznatom pojavom u poznijim godinama života – da se sećamo davnih događaja, a zaboravljamo one iz neposredne prošlosti ili sadašnjosti. Valjda zbog toga ne spominje ubistva novinara, učesnika ili svedoka enormne pljačke društva i države, kriminalizaciju društva, savijanje kičme danas…“

Što je stvarno divno. Zašto u svojim sećanjima (a to je bila tema) ne pišem – o sadašnjosti? Pa šta je trebalo da kažem, eto, baš se sećam kako sam prošle srede pisala u Politici o tajkunima, o tome da peru svoje papire i pljačkaju državu, ne plaćaju porez, ruše pravosuđe? Valjda, kaže gospođa Latinović, da sam osoba na mestu, ja bih u sećanja stavila i „kriminalizaciju društva, savijanje kičme danas … „ a što je najsmešnije, to sam i stavila. I objasnila uzrok. I povezala sa prošlošću. I postavila tezu da se ništa nije promenilo. I ne samo to, nego sam rekla da to nikome ne bi ni smetalo, samo da nas opet polivaju kantama dolara kao nekada – i da bi onda opet sve bilo lepo kao nekada – dok krediti ne dođu na naplatu.

Dugo sam (pet minuta, da budem iskrena) mislila da li uopšte da odgovorim na ovaj komentar, vodeći se onom Krležinom misli – ne raspravljam sa anonimnim kritičarima, zašto da stiču slavu na mom imenu. I znam da grešim što ovo pišem, ali – evo, neću više. Želim vam, poštovana gospođo Latinović, da svoju slavu od danas gradite sami. Želim vam sreće i uspeha u tome. Zbogom.

Autorka je redovna profesorka Ekonomskog fakulteta u Beogradu

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari