Na Svetog Arhanđela Mihaila zadesiše nas dve velike tragedije. U Istambulu izboden nožem nestade jedan mladi život, a u Beogradu još crnje i gore, opijeni zabludama mladosti, surove realnosti i možda još nečim, ugasiše se (lepše bi bilo reći i osećati, ali nisam siguran da postoji – preseliše se na onaj svet) još tri duše koje su tek zakoračile u život.

U subotu na drugi dan slave moram kod nekoliko prijatelja u Novi Sad, pa u Sremsku Mitrovicu. Sticajem okolnosti idem sam. Slušam radio, razne stanice. Između vesti koje na sat objavljuju dopunjene izveštaje i reakcije na ove tragedije vesela muzika svih žanrova. Ne mogu da slušam, ne da mi tuga u grudima. Obiđem slave jednu za drugom, prijatelji se malo vesele, malo oporavljaju od prethodnog dana. Svuda se zadržim kratko. Kažem, moram dalje, a u grudima me stislo.

Predveče dođem u Mitrovicu, mnogo dragih ljudi, lepa energija, klasična muzika, diskretna, kao i uvek bez reči govori o prolaznosti i uskladi me sa osećajem duboke tuge koju nosim ceo dan sa slave na slavu. Fotografija nasmejanog momka iz Zemuna, navijača Crvene Zvezde koga su zvali Jagoda, mi povremeno prođe kroz glavu. Negde oko 18 sati uzmem da pregledan mejlove, pa po lošoj navici da vidim i najnovije vesti. Na jednom od portala fotografija plavog automobila koji vade iz vode i naslovi: Stravična smrt, zarobljen u gepeku, borio se za život do poslednjeg daha.

Shvatim kako je društvo bilo u provodu, njih šestoro, krenuli, petoro u kabini i šesti, dečko, mladić, za mene dete, u gepeku iz koga uprkos očajničkoj borbi nije bilo izlaza. Ona tuga u grudima pretvori se u fizički bol, iz mene nestane svaki osećaj sreće što sam okružen dragim ljudima i neplanirano, brzo i nevidljivo napustim proslavu. Sednem u auto, krenem ka Beogradu, plače mi se, ali ne mogu da plačem. Na radio-stanicama pršti veselje na sve strane. Okrenem sve redom i ni na jednoj nijednom uredniku ne pada na pamet da pusti nešto u skladu sa teškom tragedijom koja se desila. Pa i da nas ima kao Kineza, a ne ovo malo, trebalo bi da žalimo za ovom prekinutom mladošću. Zar je moguće da država treba da nam proglasi dan žalosti da bismo osetili, iskazali empatiju i bili žalosni? Dolazim kući, pričam sa porodicom, sin mi kaže da je poznavao stradalog momka Miloša, da je bio dobar… Vidi da mi je mnogo teško, pita šta ti je. Kažem mu, a on kaže „I meni je žao, pogodilo me, baš sam se zamislio…“.

U iznajmljenom stanu ispod našeg u kome živi par mladih ljudi počinje vrlo glasna muzika, tehno dum-dum-dum… Inače, zgrada je stara gradnja i retko se čuje između zidova, a sad osim muzike povremeno dopiru krici, urlici, vriska, cika – žurka u punom jeku.

Na televizijama između vesti o tragediji takođe veselje. Gledam i pitam se šta mi postajemo, šta smo to postali, gde to idemo, šta će ova zemlja biti i kako će se zvati, ako empatija nastavi da nestaje… Čini mi se da smo na pragu da Srbija postane Zombija.

Autor je osnivač i direktor Kompanije Biomelem

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari