Uvrežena je teza da je premijer Vučić uzimajući socijaliste za partnere u Vladi sebe lišio ozbiljne opozicije. Međutim, ovako postavljena teza jeste dvostruko netačna. Prvo, socijalisti jesu najdugotrajnija i najukorenjenija stranka u političkom sistemu Srbije, ali oni gotovo nikada nisu bili, niti umeli da budu opozicija.


Sem u kratkom periodu od 2000. do 2004, ova partija je, uzimajući u obzir sve istorijske transformacije, „duša vlasti“ u Srbiji. U pomenutih četiri godine pokazali su da vladaju političkom tehnikom, tako što su kopirali metode delovanja antimiloševićevske opozicije. Ali, suštinski, ni tada nisu bili opozicija, u smislu aktivnog delovanja protiv vlasti, nego su čekali da se reši ishod tadašnjeg glavnog političkog sukoba na liniji DSS-DOS.

A u čemu je druga netačnost? To što nikad nisu delovali klasično opoziciono, ne znači da SPS ume samo i jedino da udobno „vrši“ vlast u smislu kontrole, podele funkcija i privilegija i tako dalje… Naprotiv, ako je neko vešt u makijavelističkim igrama, unutrašnjim previranjima i poluprikrivenim sukobima, to su ljudi ove partije. Sa svime što ide uz to – blefiranju, sklapanju dogovora i saveza, nalaženju slabe tačke drugih igrača i slično. I zato kad povremeno u medije provali „sukob“ u vladajućoj koaliciji, kad Nebojša Stefanović javno upita šta će naprednjacima socijalisti, a Vučiću njihov lider Dačić, to se obično završi na nivou dvorske spletke. Sad, stvar je procene koliko političke energije vrh SNS mora da troši u tim unutrašnjim intrigama, i da li će ta energija moći da pokrene političke događaje ozbiljnije od dnevnog izveštavanja tabloida.

Stvar je procene i kako bi prosečni birač naprednjaka prihvatio ukoliko bi se umesto socijalista na mestu koalicionog partnera našla Tadićeva NDS. Ili kako bi se na glasače SNS odrazila neka brza, nenajavljena i oštra rekonstrukcija. Komotna parlamentarna većina dozvoljava SNS kadrovske rezove, ali je pitanje kako se to može sprovesti a da se ne prekine nit doslednosti. To jest, ono što glasači doživljavaju kao doslednost, a što je fokusirano u obećanju da SNS ne traži vlast radi vlasti, nego radi svoje politike i ciljeva.

Kao i kod svake procene, uvek postoje postulati tipa „zašto menjati tim koji dobija“. Jer iz inostranstva i sa domaće scene za prvih sto dana Vučićeve vlade upisan je „dobar početni rezultat“. Aksiom političkog samoodržanja jeste da se uvek što više opcija drže otvorenim, tako da nema sumnje da će se u susret novom kongresu SPS, ali i spoljnopolitičkim izazovima, pitanje partnerstva socijalista i naprednjaka češće otvarati.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari