Nedavna odluka vukovarskih vlasti da ukinu službenu upotrebu ćirilice, opteretila je srpsko-hrvatske odnose i dokazala da na rovitoj relaciji Zagreb-Beograd nema jedan, nego desetine Gordijevih čvorova. (K)varljivih dokaza je previše. Zato su usledile očekivano oštre reakcije iz Nemanjine. Uz tabloidnu medijsku artiljeriju i ocenu komesara Saveta Evrope za ljudska prava da je proterivanje ćirilice ônepromišljen potez koji se protivi principima Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina i Evropske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima, na koje se Hrvatska obavezala.

Aktuelno demaskiranje ilustruje raskorak između evropskog duha i Tuđmanovog kulta. Ujedno, nameće banalni totalitarizam, koji apostrofira da je Hrvatska u Evropi ľ geografski, a na Balkanu ľ istorijski. U zemlji u kojoj se, kažu, narod ne boji gladi, nego apetita političara, pre svih je, još za vreme endehazije, Ante Pavelić doneo Zakon o zabrani ćirilice, kako bi konačno rešio srpsko pitanje, čije su posledice vidljive u Hrvatskoj, Federaciji BiH, Crnoj Gori i Srbiji. Međutim, najnovija zbivanja sa ćirilicom, iznova i po ko zna koji put, dokazuju da ovo pismo sve više ima nametnuti politički značaj. Za spoljnu ili unutrašnju političku instrumentalizaciju. Bar prema navodima dobrovoljaca koji su se borili za Vukovar, a ne Вуковар.

Dakle, hrvatsko jednoumlje, retko se dvoumi. Blasfemično se napada i zabranjuje pismo, koje prevashodno u svom primarno-suštinskom značenju nije politička, pa čak ni nacionalna kategorija, već pitanje kulture, jezika i pismenosti. Ćirilica je dragoceno kulturno nasleđe i moneta za potkusurivanje. Delikatesna i manipulativna tema. Simbolična borba, posebna slika i prilika, u srpsko-hrvatskim odnosima. Naročito, kad san zapreti košmarnim buđenjem, na desnoj obali Dunava, opsesivno naglašavaju da je äćirilica ratno pismoô. Nije onda neobično što u susret evropskoj politici, ne birajući sredstva da dođu do cilja, nego cilj da dođu do sredstava, na Pantovčaku neskriveno obelodanjuju da äćirilica umire na rateô. Baš kao što nedovršene kuće u Vukovaru nisu rezultat izbegavanja poreza, već balkanski stav, o hrvatsko-srpskim dugovima i drugaricama, kojima ne nedostaje jedno slovo, već azbuka.

Naravno, ćirilica. Unutrašnje pitanje, za spoljnu upotrebu i etnički čistu savest. Ali, posle Gradskog veća Vukovara, ćirilicu je ovih dana ponovo proterao i crnogorski Parlament. Predloženi zakon o zaštiti ćirilice u Crnoj Gori nije prošao, zahvaljujući zastupnicima Đukanovićevih i Krivokapićevih socijalista, te manjinskih koalicionih saveznika. Tako je politička elita iz Pogorice, od ustavne nepoželjnosti iz 2007. godine, kad je novoformirani crnogorski promovisan u službeni jezik, kumovala da se izjalovi usamljena inicijativa o ravnopravnosti ćirilice i latinice. Prema tome, ni pored Morače, nema ništa od dve polovine, jedne jabuke. Nema ni preispitivanja zakoričene demokratije. Evropljani druge klase, u Hrvatskoj i Crnoj Gori, vide ćirilicu kao skramu u tegli, koju sklanjaju da bi došli do slatkog od borovnica.

To je evropski duh nečiste krvi. Zajednica u kojoj vladaju ekonomski interesi. Za one koji slušaju, a ne prisluškuju. Ko se kocka državom, moraće da učestvuje u njenom izvlačenju. Da pacifikuje, a ne uznemirava. Da ne vodi komšijsku spoljnu politiku, da ne potire i zatire tuđe, a izmišlja svoje, sirove i surove istorije. Pa još da večito nameće osećaj inferiornosti, nacionalne frustracije i identitet. Nasiljem na kulturu, žrtve su jezik, pismo, slova, imenaů

Zato se na prostorima bivše SFRJ, drugačije čita. Međutim, u evropskom jarmu, isto nam se piše. U moru problema, velika riba jede manju. Velika Srbija ľ Srbiju, a latinica ľ ćirilicu. U pravu je Platon što je dao prednost dobru, a ne istini.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari