Na vlasti u Republici Makedoniji je već niz godina stranka sa dugačkom i komplikovanom skraćenicom i još zamršenijom prošlošću: VMRO – DPMNE (Vnatrešna makedonska revolucionerna organizacija – Demokratska partija za makedonsko nacionalno edinstvo). Kao takva i nazivom i prošlošću ona neskriveno baštini VMRO nastalu krajem 19. veka koja je predstavljala otvoreno terorističku organizaciju.

P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }

Ona je i svojim programskim načelima isticala teror kao metod borbe za oslobođenje Makedonaca u Otomanskoj imperiji. Treba istaći da u ono vreme izraz terorizam nije bio proskribovan i ispunjen isključivo negativnim značenjem kao što je to danas pa su se mnoge organizacije tako deklarisale. Na primer, ruski socijalni revolucionari iz organizacije Narodna volja otvoreno su govorili da se bore i terorističkim metodima protiv carizma. Ubijali su careve, generale, tužioce, gubernatore, podmetali bombe… A kako bi drugačije i mogli? Da li je vlast htela da milom izvrši reforme i odstupi?

U međuratnom periodu, kada je Vardarska Makedonija bila u sastavu Kraljevine Jugoslavije, ona je smatrana srpskom zemljom (i to još od srednjeg veka), bila je to „Južna Srbija“. NJeni žitelji slovenskog porekla i jezika smatrani su za Srbe – tačnije za „južnosrbijance“. Jezik stanovništva tretiran je kao dijalekat srpskog jezika, pa na njemu nije bilo administracije, nastave i štampane reči. VMRO je od 1918. do 1941. godine izvršila niz atentata (terorističkih akata) na okružne i sreske načelnike, na oficire i vojnike u Makedoniji. Onako kako su u periodu do Balkanskih ratova napadali turske vlasti, što je opet sa stanovišta Otomanske carevine bio terorizam. Naoružane grupe prelazile su iz Bugarske preko granice uz sadejstvo sofijskih vlasti, koje su ih tajno podržavale, a javno i verbalno osuđivale i ograđivale se od njih. Zvuči poznato? Održavala se tenzija i čekao međunarodni zaplet da bi se Makedonci oslobodili i stvorili jedinstvenu nezavisnu državu, u koju su smatrali da spada i Egejska Makedonija. Opet, zvuči poznato, zar ne?

Konačno, sledom ratnih i političkih događaja, stvorena je 1944 – 1945. godine Narodna republika Makedonija, u sastavu nove Jugoslavije. KPJ je smatrala da je time rešila makedonsko nacionalno pitanje. Međutim, 1990. godine SR Makedonija se opredelila za napuštanje federacije i osamostaljivanje. Cinik bi rekao da je sada eto došao trenutak da se Albanci u Makedoniji bore za svoje nacionalno ujedinjenje i to oružano, teroristički.

Nijedna država neće da pusti nikoga da se otcepi, svi ponavljaju istu mantru: suverenitet i teritorijalni integritet. To su „svetinje nad svetinjama“, ali samo kada je reč o našoj teritoriji. To ne važi kada se radi o susedima prema kojima se imaju pretenzije – ovo bi bio zajednički balkanski manir. Te tako VMRO – DPMNE (ali ne samo ona) smatra današnju severnu Grčku za otetu teritoriju. Kao za inat, još uvek nema te grčke vlade koja bi priznala da uopšte postoje nekakvi „Slavomakedoni“, jer to su kako kažu „čisti Grci“. I ovde je svetinja nad svetinjama državni teritorijalni suverenitet i integritet. Ni pedlja teritorije! Ipak, kad se stvari trezveno razmotre, svako je nekada od nekog uzeo neku teritoriju i pripojio je, a kako bi drugačije, no silom?

Teroristi urasli u kose i brade, u maskirnim uniformama i sa izukrštanim redenicima na prsima, ako i kad osvoje vlast postanu u tili čas dobri državnici – podšišaju se, obriju, zadrže samo mustaće kao nostalgično podsećanje na prošlost, vežu kravate i uskoče u audije ili mercedese već prema afinitetu. I postanu „nezaobilazan faktor mira i saradnje na Balkanu“. Onda bivši teroristi počnu da ganjaju nove teroriste (jer uvek je neko nezadovoljan i ugnjeten, stalno neko nije ostvario vekovne svete ciljeve) pozivaju se na svetinju nad svetinjama – suverenitet i integritet, na međunarodno pravo, održanje mira i stabilnosti… Piju viski u Briselu i Vašingtonu, a u Moskvi votku, potpisuju ugovore o „večnom miru i prijateljstvu“ i setno ponavljaju: samo da rata više ne bude. I tako u krug, večita sansara.

*Autor je istoričar i publicista

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari