Kada bi svi politički upravljači svih zemalja u svetu zahvaćenih krizom prihvatili veštine kriznog menadžmenta – kriza bi u svim tim državama bila rešena. Tako bi se mogao razumeti stav dr Ivana Ahela u tekstu „Srbiji preti dužničko ropstvo, veliko siromaštvo i socijalni nemiri“, objavljenom u listu Danas od 21. septembra ove godine.

 Ključno pitanje za rešavanje krize je, po ovom autoru, da li političari koriste upravljačka znanja koja dolaze iz primene kriznog menadžmenta: ako koriste – onda su razumni, a ako ne – onda je vlast nerazumna. Kada je o Srbiji reč, dr Ahel smatra da razumno upravljačko ponašanje nikada nije bilo svojstvo političara Srbije.

Sve dovde možda bi se moglo složiti sa autorom, ali za dokazivanje svojih stavova on postavlja dijagnozu – koja to nije, nego samo opisuje stanje u našoj zemlji, u crnim bojama, kakvo je najvećem broju građana već odavno poznato (dijagnoza – mišljenje, zaključak o nekom društvenom problemu i njegovim uzrocima – Veliki rečnik stranih reči i izraza, Klajn – Šipka). Po tome je dr Ahel sličan najvećem broju savremenih opisivača srpske krize koji izbegavaju da govore o uzrocima ovolikog propadanja naroda, privrede i države.

Čitajući obrazloženja i predloge dr Ahela ostaje nejasno kako je došlo do toga da Srbiji preti dužničko ropstvo, veliko siromaštvo i socijalni nemiri. Sada kada propast (skoro) svi vidimo, a na to upozorava i sama vlast, trebalo bi da se zapitamo o uzrocima takvog stanja, dok dr Ahel piše da je prva osobina krize neočekivano nagomilavanje velikih ekonomskih i finansijskih teškoća. Ne može se, međutim, prihvatiti da su ove teškoće neočekivane zato što se bar deset godina unazad javno upozoravalo da glavni pravci vladajuće politike u Srbiji vode u propast o čemu postoje brojni naučni radovi i bezbroj napisa u štampi.

Pre bi se moglo reći da propadanje Srbije nije izazvano samo razumom ili nerazumom ovog ili onog političara, već nekim dubljim uzrocima. Ako sada zanemarimo uzroke iz prošlog veka – namerno razaranje Jugoslavije, ekonomske sankcije i fizičko uništavanje Srbije bombardovanjem – podsetimo se da je od početka ovog veka na snazi u našoj zemlji politika neoliberalizma. Ova politika ustanovljena je prevratom 5. oktobra 2000. i od tada je proglašena nedodirljivom. Veličanje slobodnog tržišta, demontaža socijalne države, rasprodaja privrednih i prirodnih resursa, deregulacija, privatizacija, klečanje pred stranim investitorima i ambasadorima, rasturanje zdravstva, sudstva i obrazovnog sistema – postali su aksiomi ponašanja za svaku vlast u Srbiji. I sada, kada smo očigledno došli do ivice propasti, ne postavljaju se pitanja zašto je bilo tako, kakve je rezultate dala ta politika (neoliberalizma), kako otkloniti uzroke propadanja.

Kada bi baš morali da samo količinom razuma merimo uzroke problema, onda bi se pre moglo reći da je čitava javnost izgubila razum ako ne postavlja pitanja o uzrocima katastrofe već prihvata (i dalje) rasprave o tome kako se gasi požar. Nije, naravno, samo o razumu reč, već i o tome ko nameće teme za javne rasprave. Mediji, na primer, i dalje robuju političkim uzorima i ideologijama koje su dokazale da su neuspešne. Političke stranke toliko su sputane interesima novca, vlasti i stranim uticajima da su bespomoćne da sastave bilo kakav program koji ne odobravaju MMF ili NATO. Mreža nevladinih organizacija, stvorena novcem i idejama neoliberalnih misionara, kontroliše skoro sav ostatak društvene elite (izvan stranaka i vlasti) tako da kritičko mišljenje o uzrocima krize u Srbiji kao da ne postoji i gotovo se ne čuje u javnosti.

Dr Ahen preporučuje da narod prihvati dugo trpljenje siromaštva i time daje novi doprinos postojećoj politici pošto do sada (javno) nije bilo ovakvih predloga. Pored toga preporučuje i da srpske vlasti moraju da uvažavaju tu istinu da je Srbija samo jedan igrač koji zbog svoje male moći mora neprekidno da ispoljava sposobnost adaptacije, a što podrazumeva prilagođavanje svojih interesa i ciljeva interesima i ciljevima okruženja. Osnovni uticajni igrači okoline sistema Srbije su: SAD, države EU, države bivše SFRJ (uključujući i Kosovo), MMF, Svetska banka, NATO, a delimično Rusija i Kina. Oni će braniti svoje interese svim političkim, ekonomskim i vojnim sredstvima. Drugim rečima, prihvatiti nametanje tuđih interesa i uveriti narod da mora da trpi bedu.

Što se mene tiče, savetovao bih suprotno: zastupanje interesa sopstvene države i podsticanje naroda da zahteva ukidanje bede, pa iako to nekome izgleda nerazumno.

Autor je urednik Balkanmagazina

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari