Ponekad je teško nazreti ljudsku patnju iza suvoparnih statističkih podataka o kretanjima izbeglica i migranata. Međutim, zahvaljujući masivnom uticaju filmske industrije, kao i dubljoj istorijskoj svesti, danas smo svesni užasnih nevolja jevrejskih izbeglica koji su bežali od nacističke Nemačke i Holokausta.

Jarmuk kao varšavski geto

Posledice Holokausta osećaju se i danas. Pre nešto više od nedelju dana proveo sam dve večeri sa jednom porodicom u Beogradu – par sa troje male dece. Kupovali su jeftinu novu obuću deci u jednoj od beogradskih prodavnica. Prethodno su putovali peške, autobusima i vozovima. Sve što su imali je odeća koju su nosili na sebi i iznošene sandale i patike na nogama. Preostalo im je nešto malo gotovine za nastavak putešestvija. Rat im je odneo sve. Ukupno su putovali dvadeset dana po drumovima, po železnicama i morskim putevima.

Poreklom su iz Galileje, na severu današnjeg Izraela. Otac i majka su kvalifikovani – ona je nastavnica engleskog jezika, čija porodica potiče iz grada Safeda. On je inženjer čija porodica vuče poreklo iz Nazareta. Oboje su rođeni u egzilu i odrasli u dijaspori. Imaju troje dece, dve devojčice i jednog dečaka. Deca su četvrta generacija izbeglica. Njihovi pradedovi su izbegli iz Galileje 1948. godine u Siriju, nakon što je stvorena država Izrael. Pradeda po ocu imao je tada samo osam godina, što je prosek godina njegove praunučadi u egzilu.

Ova porodica započela je svoje putovanje oko 26. juna, ostavivši za sobom bake i deke u centralnom delu Damaska, a nakon što je konačno postalo nemoguće dopreti do njihovog opkoljenog doma u predgrađu Damaska, koje se zove Jarmuk. Jarmuk je deo sirijske prestonice koji pokriva oblast od dva kvadratna kilometra, a koji naseljava najveća palestinska zajednica u Siriji, sa svojim školama, bolnicama i sa statusom opštine. Jarmuk je razoren sukobima iz 2012. tokom građanskog rata koji i dalje besni u Siriji, a stanovništvo ga je većinom napustilo. Od tada ga pod opsadom drži sirijska armija, te humanitarna pomoć u Jarmuk ne može ući. U aprilu 2015. Jarmuk osvajaju tzv. Daeš/ISIL snage. Pojavljuju se svedočenja o gladi i žrtvama gladi u Jarmuku, koja mi je potvrdila ova izbeglička porodica. Jarmuk je danas poput varšavskog geta.

Pošto su se probili iz zapadne Sirije u Antakiju na jugu Turske, ova mala porodica autobusom prelazi Tursku do grada Izmira. Tamo plaćaju ceh krijumčarima za prelaz Egejskog mora do Grčke. Put preko Makedonije do Srbije bilo je mučenje proteklo u napornom pešačenju i vožnjama vozom. Nakon što su stigli do juga Srbije, registrovali su se u centru za prihvat izbeglica uz podršku UNHCR-a. Po njihovim rečima, to im je omogućilo tranzit u trajanju od 72 sata kroz Srbiju, nakon čega bi morali da zatraže azil. Međutim, politika azila i kapaciteti Srbije teško da mogu da podnesu sve veći broj izbeglica – pogotovu imajući u vidu da je Srbija već ugostila 250.000 izbeglica iz BiH, Hrvatske i Slovenije kao i raseljena lica sa Kosova.

Gde je savest Evrope

Prvu noć u Beogradu prespavali su u parku, a sledeće noći su se snašli da plate prenoćište u nekom hostelu. Hosteli naplaćuju i po 30 evra po osobi. Znali su da imaju 72 sata da napuste Srbiju i planirali su da se vozom prebace do granice sa Mađarskom poslednje večeri svog boravka. Nakon toga bi morali da pešače šest sati kroz polja i šume da bi kradom stigli u Mađarsku. Odatle, nadali su se, bi vozom stigli do Hamburga u Nemačkoj gde već žive neki od članova familije.

Kažu da im je, do sada, kratak boravak u Beogradu najlepše iskustvo jer su, barem na dva dana, iskusili nešto što liči na normalnost. Oni su izbeglice iz Sirije, u višegeneracijskom nizu egzodusa – s tim što ne beže iz Nemačke, kao što su bežali Jevreji pre sedamdeset i pet godina, već beže u Nemačku, u kontinuiranom cunamiju bežećih ljudi koji je prvo potekao od Holokausta, pa od stvaranja Izraela, zatim od palestinske „Nakbe“ i konačno od kolapsa Sirije i uništenja jednog od najstarijih gradova na svetu – Damaska.

Naša savest bi trebalo da se zapita gledajući njihove nedaće: kako to da ove izbeglice iz Jarmuka u Damasku, varšavskom getu današnjice, četvrta generacija u egzodusu iz Galileje, moraju da prevale svoj dugi put nade do EU da bi se iskrcali na nekoj grčkoj plaži, da bi potom bili primorani da napuste EU i pređu preko Makedonije i Srbije kradom i da bi najzad, po drugi put, ušli u EU u Mađarskoj gde se trenutno podiže nova „gvozdena zavesa“ čija je svrha da spreči njihov ulazak !? U tom slučaju, zašto su solunske obaveze iz 2003. koje su obećale članstvo u EU svim zemljama zapadnog Balkana u roku od 10 godina neispunjene u toj meri da su ostavile crnu rupu na Balkanu okruženu članicama EU?

Ove izbeglice su kvalifikovani ljudi od struke, koji žele da rade i zarade u Evropi, a ne da budu teret sistemima socijalne zaštite. Sve što žele je ljudsko pravo na život, slobodu i rad. Naše države imaju međunarodnu obavezu da im pomognu da ispune svoja prava. Štaviše, u doba kada većina zemalja EU pati od naglog opadanja broja stanovnika i sve starijeg stanovništva, ovi ljudi, ove izbeglice su upravo oni koji mogu da preokrenu taj negativan demografski trend, napune penzijske fondove i daju pozitivan doprinos društvima koja su ih prihvatila. Kao što je Rudi Đulijani otkrio kada je bio gradonačelnik Njujorka, energija i entuzijazam imigranata doprinosi više po glavi stanovnika nego prosečan lokalni radnik. Studija Nacionalnog instituta za ekonomska i socijalna istraživanja u Velikoj Britaniji iz 2013. pokazala je da su imigranti u proseku kvalifikovaniji od lokalnog stanovništva, rade veći broj sati i doprinose produktivnosti na nacionalnom nivou.

Angela Merkel je nedavno izjavila da je „multi-kulti“ koncept mrtav i da je ideja integrisanja stranaca propala. Ja, kao i ove izbeglice, tvrdimo da to nije tačno. Multikulturalnost je neizbežna i preko potrebna budućnost Evrope, spasenje naših država od fiskalne učmalosti i propadanja koje sa sobom nosi obećanje boljeg života u inkluzivnim društvima onima koji su lišeni osnovnih sredstava za život.

Na sastanku više od sedamdeset sadašnjih i bivših šefova država i vlada u Bakuu, Azerbejdžan, krajem aprila ove godine, koji je za temu imao „izgradnju poverenja“ za novi svetski poredak, bivši predsednik grčke vlade Papandreu predložio je da se izbeglicama i migrantima dodele EU pasoši bez određenog državljanstva, čime bi postali prvi „pravi Evropljani“ sa potpunom slobodom kretanja i rada bilo gde u EU.

Mada ova ideja nije tako lako primenljiva, možda je ipak došlo vreme da se razmotre slična, inovativna rešenja za narastajuće globalne izazove. U međuvremenu, humanitarna katastrofa epskih razmera nastavlja se na Bliskom istoku ovim egzodusom iz Svete zemlje.

Autor je bivši Stalni koordinator UN-a u Srbiji i Crnoj Gori (2001-2004)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari