Kad čitate intervju jugoslovenskog novinara s domaćim političarem, iskreno žalite bespomoćnog novinara, čak i kad političara kojim čudom poštujete; u Engleskoj su sve vaše simpatije na strani još bespomoćnijeg političara, čak i kad ga smrtno mrzite. I, razume se, ako ovaj nije žena, nije predsednik vlade i ne zove se Margaret Tačer. U tom slučaju vaše će srce kucati za novinara, pa i kad ga u svim drugim prilikama smatrate nedostižnim skotom.

Zamislićemo dva intervjua. Jedan će dati britanski premijer gospođa Tačer; drugi, u idućoj emisiji, predsednik jugoslovenske vlade drug Ante Marković. Slušaocima se prepušta da pogode šta je istina, a šta izmišljeno njima na zabavu. Intervjuer: Pitam se da li ste vi krivi za Losonovu ostavku? Gđa Tačer: Najdžel i ja smo radili vrlo dobro zajedno, i s velikim uspehom. A sada da se vratimo politici ….

Intevjuer: U redu, vratimo se Losonu. Da li vi onda njega krivite za ostavku?

Gđa Tačer: Niko nikog ni za šta ne krivi. Najdžel je bio vrlo uspešan, briljantno uspešan ministar finansija tokom šest godina. Naravno, znala sam da će jednog dana otići. On je izvanredno sposoban čovek i ja sam znala da ćemo ga jednog dana izgubiti… A sada se manimo prošlosti i vratimo budućnosti…

Intevjuer: Upravo mi zato dopustite da vas ponovo pitam – zašto je Najdžel dao ostavku?

Gđa Tačer: To pitajte njega.

Intevjuer: Pitaću i njega, ali sad pitam vas.

Gđa Tačer: Gospodine, vi mora da ste sasvim šašavi! Najdžel i ja smo šest godina sjajno sarađivali. Ako mislite da je to moglo s takvim uspehom teći šest godina, a da se u svemu nismo slagali, onda govorite gluposti. Prekinimo, za ime Boga, s tim torokanjem!

Intevjuer: Dobro, gospođo, udaljimo se od Najdžela. Ali zašto vi jednostavno ne kažete – u redu, posvađala sam se s Losonom, možda smo oboje negde pogrešili, i ja zato snosim deo krivice, zašto tako ne ViEtDeVtRiCkvkažete?

Gđa Tačer: To je život, gospodine. U čemu je problem?

Intevjuer: Slušajte, premijere, prekinimo, zbilja, s tim brbljanjem. Evropa hoće od vas da čuje da li vi zaista želite da uđete u evropski monetarni sistem?

Gđa Tačer: Bože, gospodine, pa naravno! Ući ćemo pod uslovima iznetim u Madridu.

Intevjuer: Koji su to uslovi?

Gđa Tačer: Funta jaka kao nemačka marka i inflacija niska kao Nemačka. Ništa više.

Intevjuer: Ali mnogi drže da to možemo postići tek ako uđemo.

Gđa Tačer: Onda žalim te mnoge.

Intevjuer: Zašto?

Gđa Tačer: Zato što je to upravo ono što mi nećemo.

Intevjuer: Šta mi, zapravo, hoćemo, a šta nećemo?

Gđa Tačer: Nećemo što drugi misle da hoćemo, hoćemo što drugi drže da nećemo.

Intevjuer: Ili hoćemo kad drugi neće, a nećemo kad hoće drugi.

Gđa Tačer: Vi baš umete da zasvinjite stvar!

Intevjuer: Premijere, moram vas zaustaviti…

Gđa Tačer: Mnogi su to pokušali, momče…

Intevjuer: Loson, na primer?

Gđa Tačer: Vrlo drag čovek. Vrlo sposoban. Vrlo uspešan. Vrlo pokojan. Nikad ga nećemo zaboraviti.

Komentator „Gardiana“ Jan Eitkin povukao je jednom tananu razliku između parlamentarnog izveštača i korespondenta koji publiku obaveštava šta se između skupštinskih sednica u Vestminsteru događa. Prvome je dužnost da nas obavesti šta su poslanici rekli, drugom da nam protumači šta su time mislili da kažu. Propustio je treći rod komentatora, političke vrače-pogađače koji nam odgonetaju šta to što su narodni predstavnici najpre rekli, potom mislili time da kažu stvarno znači.

Kao i političareva misao svaki intervju s njim ima tri enigmatična sloja. U jednom se nešto kaže, a da se obavezno to i ne misli; u drugom se nešto misli ali najčešće ne kaže; tek u trećem jedno i drugo, kazano i mišljeno, eventualno nešto znači. Ono što se kaže i sami čujemo, premda uvek ne razumemo. Što se samo misli, ponekad se podrazumeva, pretpostavlja, naslućuje ili prosto priželjkuje. Prava značenja najčešće, ako ne uvek, ostaju nepoznata, osim prilikom objave rata, i to samo ako s rečima odmah padnu i bombe. Ta prava značenja doznajemo najpre u vladinim merama kad nas pogode obrnutim efektom od predviđenog, a potom mnogo kasnije u memoarima, gde te mere opet postaju sjajne, a njihovi rđavi efekti posledica nesrećne zavere okolnosti.

Intervju gospođe Tačer poseduje sva tri arhetipska sloja dobre državničke misli. Čak i u prvom, gde očekujete da bude najrazumljivija i objasni zašto se – prilično ravnodušno, uostalom – rastala od najsposobnijeg ministra, podseća ona na Pitiju koja vam je govorila istinu jedino ako ste umeli sami da je nađete.

pn: Kad čitate intervju jugoslovenskog novinara s domaćim političarem, iskreno žalite bespomoćnog novinara, čak i kad političara kojim čudom poštujete

Objavljeno u knjizi „Poslednja pisma iz tuđine“

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari