Porazno je da žrtve silovanja svakodnevno sreću počinioce

Protekle sedmice je u Mostaru usvojen protokol o o dokumentovanju i istraživanju slučajeva seksualnog nasilja u ratovima. Šta donosi taj protokol i koliko je obavezujući za države?

– Međunarodni protokol je predstavljen na globalnom samitu u Londonu u junu ove godine na inicijativu tadašnjeg britanskog ministra vanjskih poslova Vilijama Hejga i specijalne izaslanice UNHCR-a za izbjeglice Anđelina Džoli. Cilj inicijative je bio da razbije kulturu nekažnjavanja seksualnog nasilja u konfliktu. Protokol koji je ključni dokument za to je set alata i preporuka koji uvodi međunarodne standarde za dokumentaciju i istraživanje seksualnog nasilja u konfliktu, a ima za cilj da osnaži procesuiranje nasilja u konfliktu. Protokol za BiH nije obavezujući, ali se nadamo da će ga država BiH usvojiti. On može da bude sjajan alat sudijama, tužiocima i istražiteljima kako bi mogli da dokumentuju i procesuiraju ratne zločine i zločine seksualnog nasilja. Pored toga, on je namijenjen vojsci i policiji, jer se oni često prvi nađu na licu mjesta nakon konflikta.

Zajedno sa britanskom ambasadom u Sarajevu, OEBS-om u BiH, BIRN-om i Medicomom, Centar za postkonfliktna istraživanja predstavio je protokol u Sarajevu, Mostaru, Banjaluci i planira isto uraditi u Brčkom i Zenici.

Da li ćete protokol predstaviti i u drugim državama regiona koje su bile u ratu – Srbiji, Hrvatskoj i Kosovu?

– Evidentno je iz dosadašnjih prezentacija i posjećenosti da postoji interes za predstavljanje protokola, a posjeta mladih ljudi, naročito studenata, za svaku je pohvalu. Svakako bi regionalni pristup predstavljanju protokola bio zaista potreban jer su to zemlje koje su bile u ratu od 1992. do 1995. i Centar za postkonfliktna istraživanja će nastaviti da ga prezentira u regionu i pomenutim zemljama.

Nadamo se da će protokol zaista staviti u fokus žrtve seksualnog nasilja koje žive u istim zajednicama sa počiniteljima zločina. Procjene UN-a su da je između 20.000 i 50.000 žena silovano u ratu.

Kakve su reakcije u Federaciji, a kakve u Republici Srpskoj – u Banjaluci, kada govorite o broju silovanih žena i muškaraca?

– Reakcije su zaista dobre i postoji interes za protokol jer za žrtve seksualnog nasilja država BiH nije uradila skoro ništa, društvo takođe nije spremno da se suoči sa ovim ženama i da im moralnu podršku kako bi se one osnažile i progovorile o tome što se desilo. Reakcije u Republici Srpskoj su zaista emotivne, jer se o ovoj temi nekako nije puno govorilo i ove žene i muškarci do sada nisu stekli zakonsko pravo na naknadu, jer u RS nema zakona koji bi regulisao ova prava i reparacije. U Federaciji je isto. Postoje neujednačeni zakoni na nivou Federacije. Nadamo se da će ovaj protokol takođe ukazati na potrebu usaglašavanja zakona na nivou države BiH. Centar za postkonfliktna istraživanja je u sklopu predstavljanja protokola takođe prikazao svoju novu putujuću izložbu „Moje tijelo: ratna zona“, koja pokazuje portrete žena i njihova svjedočanstva, žrtava silovanja i seksualnog zlostavljanja iz Konga, Kambodže, Nepala i BiH, a koja je kreirana da bi podržala kulturu kažnjavanja ovih gnusnih zločina. Važno je napomenuti da je protokol sačinilo 200 eksperata iz cijelog svijeta i da se vrlo lako može replicirati bilo gdje u svijetu, što uključuje Siriju i Irak, trenutno.

Ujedinjene nacije su nedavno kritikovale BiH zbog toga što nije procesuirala mnogo slučajeva silovanja. Da li se nešto promenilo?

– Tačno je da je BiH procesuirala vrlo mali broj slučajeva silovanja. Mislim da je oko 75 presuda doneseno ukupno na svim sudovima, uključujući i Tribunal u Hagu, što je porazna činjenica ako je procjena UN-a da je u ratu silovano od 20.000 do 50.000 žena. Nije se skoro ništa uradilo za ovu kategoriju i zaista je porazno da žrtve svoje počinioce svakodnevno sreću u gradovima u kojima žive. Nije bilo značajnih pomaka, ali se nadamo da će protokol i kampanje podizanja svijesti o tome promijeniti trenutni diskurs.

To je broj procesuiranih slučajeva ukupno u zemljama regiona – Srbija, Hrvatska, BiH i Kosovo plus Tribunal?

– Da, to je broj kojim se operiše kada se zbroje sve presude koje su donesene za ovu kategoriju.

Zašto pravosuđa neće da procesuiraju te slučajeve? Da li bi moglo da se kaže da onda države podržavaju takav oblik ponašanja i da svesno koriste silovanje kao oružje rata?

– Mislim da je glavni razlog u tome što se žene vrlo teško odluče da progovore i svjedoče na sudovima, a zatim i stoga što je jako teško dokazati zločin, jer se u trenutku izvršenja zločina nad njima često nisu nalazili svjedoci. Pored toga, postoji nestručnost osoblja, sudija, istražitelja i tužilaca koji obično ni sami nemaju dovoljno znanja i osjećaja kako da pristupe žrtvi ovog zločina. Činjenica je zaista da u svakom ratu civili najviše stradaju, odnosno žene i djeca su kolateralna šteta. Žene se koriste kao oružje rata jer je to napad na osnovnu ćeliju društva – porodicu, koju posljedice ovog zločina često razaraju. Međutim, činjenica da je mali broj počinilaca procesuiran i krivično gonjen govori nam da države koriste žene kao oružje rata.

Svi se moramo suočiti sa ovim zločinima, pomoći tim ženama i educirati buduće generacije, pogotovu mlade ljude kako bismo razbili kulturu nekažnjavanja i poslali poruku da će počinitelji biti progonjeni. Važno je napomenuti i hrabrost ruralnih žena iz BiH koje su nakon svjedočenja u predmetu Kunarac za silovanja u Foči promijenile međunarodno pravo, jer je nakon te presude u Tribunalu silovanje postalo zločin protiv čovječnosti.

Mislite li da su vojnici i policajci tokom ratovanja bili svesno instruisani u tom pravcu?

– Da, mislim da je postojala naredba u ratu da se žena koristi kao oružje, jer o tome svjedoče činjenice da su mnoge od ovih žena zadržavane u visokom stupnju trudnoće kako bi rodile djecu i nije im bio dozvoljen abortus. A, naravno, i masovnost počinjenih zločina i geografska zastupljenost. Mnoga silovanja su se desila upravo u policijskim stanicama kao u Prijedoru ili Foči. Postoje mnoštva svjedočenja žena o tome.

To su radile sve strane u ratu?

– Da, postoje dokazi da su se silovanja dešavala na svim stranama u ratu. Ipak, dokazi i svjedočenja ukazuju da je najveći broj silovanja izvršen nad Bošnjakinjama muslimankama u proteklom ratu u BiH.

Mislite li da je pomirenje u regionu moguće posle svih zločina koji su počinjeni, jer nema porodice koja nije izgubila nekoga? Kako prevazići taj jaz?

– Zaista smatram da je pomirenje moguće na ovim prostorima, možda sam idealista, ali vidim potencijal u mladim ljudima i u edukaciji. Smatram da moramo raditi i educirati mlade ljude u lokalnim i ruralnim zajednicama, tamo gdje mladi ljudi nemaju dovoljno prilika. Činjenica je da su ljudski gubici iz proteklog rata ogromni, ali moramo naći model za izlazak iz ovog začaranog kruga podjela i mržnje 20 godina poslije. Zaista mislim da se na prostorima Balkana nije dovoljno govorilo o prethodnim dešavanjima, uključujući i Drugi svjetski rat, i onda su se stvari ponavljale. Ključ su po meni mladi ljudi, socijalno umrežavanje i edukacija, ali i pristup ovim temama na globalnom nivou. Svijet je postao zaista mali i ako budemo tražili opravdanja u tome kako nema rješenja i nade, izgubiti ćemo nove generacije mladih ljudi.

Novi ratovi na Balkanu

Često se govori o tome da je mržnja među narodima na Balkanu zbog svih tih ratova tolika da će pre ili kasnije izbiti novi rat. Da li se krećemo u tom pravcu, jer pomirenje skoro da nije ni počelo?

– Smatram da neće doći do novog rata na Balkanu, mislim da su gubici ljudski, materijalni i emotivni zaista ostavili jaku poruku budućim generacijama kako rat nije rješenje. Međutim, strah me je da, ako nastavimo živjeti u podjeljenim zajednicama, bez prilike za interkomunikaciju i dijalog, i stvaramo atmosferu netrpeljivosti i mržnje, uz lošu ekonomsku klimu, stvorit ćemo velike animozitete kod budućih generacija, što će voditi još dubljim podjelama. To je loše za region, jer mi zaista moramo živjeti skupa. Mislim da svi moramo proći kroz katarzu praštanja i empatije, prije svega na individualnom a zatim i na kolektivnom nivou. Samo tako možemo krenuti dalje.