Nedavno je ministar za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Aleksandar Vulin najavio izmene Zakona o socijalnoj zaštiti kojima će se između ostalog jesenas uveden društvenokoristan rad za korisnike novčane socijalne pomoći dodatno regulisati. Ova najava ozakonjenja društvenokorisnog rada loš je pokušaj ispravljanja štete učinjene donošenjem Uredbe o merama socijalne uključenosti korisnika novčane socijalne koja je odmah posle stupanja na snagu postala predmet ocene ustavnosti pred Ustavnim sudom.

Uredba o merama socijalne uključenosti korisnika novčane socijalne pomoći koja je u naš pravni sistem uvela prinudni rad nije samo nezakonita. Ona je u suprotnosti i sa Ustavom, ali i međunarodnim ugovorima koje je Republika Srbija ratifikovala. Zbog toga nikakva izmena Zakona o socijalnoj zaštiti nije dovoljna da bi se ideja uvođenja obaveznog društvenokorisnog rada za radno sposobne korisnike novčane socijalne pomoći sprovela u delo. Dokle god je Ustava i hijerarhije pravnih akata.

Zbog toga najavljene izmene Zakona o socijalnoj zaštiti nisu ništa drugo do pravno nasilje kojim se po svaku cenu održava na snazi pogrešna koncepcija socijalnog uključivanja korisnika novčane socijalne pomoći u kojoj se društvenokoristan rad predstavlja kao „rad“ koji će pomoći korisnicima da izađu iz kruga siromaštva i socijalne isključenosti. Ako se u ovom slučaju zaista radi o radu, bilo bi korisno da nam ministarstvo odgovori na nekoliko pitanja:

– Koje je radno vreme korisnika novčane socijalne pomoći?

– Kolika je zarada korisnika novčane socijalne pomoći i da li ona zavisi od vrste posla koji se obavlja?

– Da li se uplaćuju porezi i doprinosi za radno angažovane korisnike novčane socijalne pomoći?

Rad zaista jeste dobro, kako kaže ministar Vulin, ali ni Uredba, ni najavljene izmene Zakona nemaju nikakve veze sa radom već sa prinudnim radom. Koliko god bilo teško da se to prizna, obaveza društvenokorisnog rada za korisnike novčane socijalne pomoći koji su radno sposobni jeste prinudni rad. Prema garancijama sadržanim u osnovnim konvencijama Međunarodne organizacije rada (koje su kasnije postale deo brojnih drugih međunarodnih ugovora) prinudni rad je „svaki rad ili usluga koji se od neke osobe zahteva pod pretnjom bilo kakve kazne i za koje se ta osoba nije ponudila dobrovoljno“. Država je slobodna da propisuje rad ili službu koji čine sastavni deo uobičajenih građanskih dužnosti, ali nije neograničena u tome. Posebno nije neograničena u kriterijumima na osnovu kojih propisuje ove obaveze. Svaki „uobičajen“ rad ili dužnosti vrlo lako postaju „neuobičajene“ odnosno podvedene pod definiciju pojma prinudnog rada onda kada se izbor grupe ili individua koje su obavezne da ga vrše zasniva na diskriminatornim osnovama. Kako se ministarstvo namerilo da uspostavi obavezan društvenokoristan rad isključivo za radno sposobne korisnike novčane socijalne pomoći, jasan zaključak se sam nameće.

Standardi ljudskih prava bi morali biti poznati Ministarstvu za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, baš kao što je opštepoznata i činjenica da izmena bilo kog zakona ne može da derogira Ustav i ratifikovane standarde ljudskih prava. Ostaje zbog toga da se vidi koji su razlozi pravnog nasilja koje ovo ministarstvo vrši i koji su mehanizmi da se to konačno zaustavi.  

Autor je pravni savetnik u Komitetu pravnika za ljudska prava – JUKOM

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari