U sedmici kada je usvojen kontroverzni Zakon o radu, za koji sindikati tvrde da će od radnika napraviti robove, bivši premijer i Miloševićev portparol iz vremena najžešće represije stanovnika Srbije poručuje da je „Srbija glasala za novi društveni sistem – kapitalizam“ i da bez toga nema ulaska u Evropsku uniju. Moja prababa Milunka, koja je krila hajduke kao mlada i kockala se po kafanama sa lokalnim ološem iz zabave, rekla bi – Mene niko za to nije pitao, i sočno opsovala na mađarskom, koji je perfektno govorila.

Toliko bi sočno opsovala vlast i političare zbog svoje male penzije da bismo se mi, deca, koja smo se oko nje okupljala u nadi da ćemo čuti zvuk nepoznatog jezika, razbežali bestraga.

Uređene države kao Švajcarska recimo svake godine imaju po četiri referenduma za najrazličitija pitanja koja njihove građane tište. I Vlada im ne menja odluku nekakvim uredbama, ma koliko joj se ne dopadala. Mi smo krajem 2006. imali referendum o novom Ustavu Srbije i to neuspeli, jer su i na tome muljali, pa umesto da je trajao jedan dan, trajao je tri dana. Dok nisu navukli dovoljno glasova. Kasnije su sve nezakonitosti progurali kroz Ustavni sud i nikom ništa. Kosovo je ostalo u Srbiji. Kao što vidimo.

Ali zaborav je đavolja rabota, a domaći političari očito pate od teške amnezije. Ali dobro, selektivno pamćenje je ovde oduvek bio specijalitet. Recimo, Telekom je prodat baš u vreme kada je državi pretio totalni bankrot. Slobodan Milošević je tako navukao neke pare rasprodajom državne imovine. Trebalo je finansirati ratove na bedi stanovnika Srbije. To je ono što Dačićevi socijalisti uporno pokušavaju da zaborave i zabašure. Kao nema veze, takva su vremena bila… U zaboravu su im zdušno pomogle sve nazovi demokrate od 2000. pa do danas. Zato i nije bilo lustracije i zato su skoro svi slučajevi u kojima je država oštećena za milione evra i pali na sudu.

Na stranu to što su Miloševićevi socijalisti omogućili danas uglednim „biznismenima“ da kupe sva veća državna preduzeća, jer je cilj bio oboriti vrednost, odnosno oterati ih u stečaj, a imovinu kupiti budzašto. Taj recept su posle sledile demokrate, jer, gle čuda, jedini koji su imali para bili su baš Miloševićevi tajkuni. Mantra je – potpuno je normalno da se sarađuje sa njima dok je za dobro partije. Nije ni čudo zašto su se ove 24 sporne privatizacije našle na tapetu Evropske unije. A taj broj spornih privatizacija treba pomnožiti barem sa 50. Jer toliko je i bilo privatizacija manjih preduzeća koje su pokupovali razni sumnjivi tipovi.

Da se ne lažemo, svaka partija je imala ili ima svoje tajkune. Privlačnost političkih partija za sumnjive tipove oduvek je bila magnetska. Trebalo je zaštititi novostečeno bogatstvo, a ko bolje to može da uradi nego mala partija, koja se prišljamčila vlasti ili je podržava?! I tako golje, što bi rekao Branko Ćopić, preko noći postaju lovatori sa salonskim stanovima u centru Beograda, forsirajući liberalni kapitalizam i pušeći skupe kubanske cigare, sve izigravajući komunistički otpor surovom kapitalizmu. Groteskno.

Upravo su Milošević i njegovi tapšači, klimoglavci i slični podražavaoci govora i ponašanja doprineli da se ideja socijalizma, bazirana na jednakosti i istim uslovima za sve, iskompromituje i na kraju završi u blatu.

Po svemu sudeći, Dačić nam poručuje da će i u Srbiji biti uveden isti zakon kakav je usvojila Bolivija. Ako niste znali, Bolivija je smanjila starosnu granicu za samozapošljavanje na 10 godina. Dakle, u toj latinoameričkoj državi dozvoljen je dečji rad sve dok ovi mali radnici redovno idu u školu, uprkos konvencijama Ujedinjenih nacija koje zabranjuju dečji rad i njihovu radnu eksploataciju. U Srbiji je ropstvo zabranjeno, ali zakonima sve može da se reguliše. Koga je još briga?!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari