Podsaharska Afrika i Balkan su dva slična regiona. To su globalni bauci, stigmatizovani delovi sveta. Zašto to kažem? Zato što se Balkan još od dvadesetih godina prošlog veka pojavljuje kao bauk u Podsaharskoj Africi. Na primer, kada je postao premijer Konga, Patris Lubumba je opasnost od balkanizacije predstavio kao najveću pretnju njegovoj zemlji. Dakle, može se reći da je Balkan moćan stereotip u političkom diskursu Podsaharske Afrike.

Takođe, ovde kod nas na Balkanu se često jako negativno, pa i rasitički govori o Africi, ali i kao o primeru nečega što nam se može desiti, što je nažalost u velikoj meri legitimno. Ako želimo da stvorimo globalnu sliku o Srbiji i njenim problemima, moramo da uzmemo u obzir i iskustva drugih regiona, poput Podsaharske Afrike. Potpuna evrocentričnost naše političke elite zna da bude zaslepljujuća, s obzirom na to da se Srbija često poredi sa Nemačkom i Švedskom. Smatram da su nam važna i iskustva drugih zemalja – kaže u razgovoru za Danas Zoran Ćirjaković, novinar i predavač beogradskog Fakulteta za medije i komunikacije, povodom objavljivanja svoje knjige „Globalna Afrika“,

Prema njegovim rečima, knjiga ne predstavlja putopis, već stručnu analizu pojava koje je uočio putujući Podsaharskom Afrikom. Dok sam pisao knjigu, nastavlja naš sagovornik, na umu sam sve vreme imao Srbiju i Balkan i zbog toga bih želeo da čitaci kroz „Globalnu Afriku“ bolje razumeju našu zemlju i probleme sa kojima se suočavamo. „Voleo bih i da čitaoci zavole Podsaharsku Afriku kao što sam je i ja zavoleo Da razmišljamo o globalnim iskustvima dok tražimo rešenje za probleme, ali i da manje sudimo.“

* Zašto naziv „Globalna Afrika“?

-Taj naziv sam izabrao jer je glavna tema knjige na koje je sve načine Afrika uključena u globalne tokove i šta su sve u njoj proizveli modernizacijski procesi. Posebno mi je bilo važno da pikažem šta sve proizvodi globalizacija u tom perifernom delu sveta.

* Koliko je onda globalizovana Podsaharska Afrika?

– Izuzetno. Pokušao sam da prikažem različite fenomene globalizacije – od mode, pozorišta, filma… Tu se primećuju jasni i snažni globalni uticaji i uključenost podsaharskih aktera, vrlo često na perverzan i neobičan način, u globalne tokove.

* Zašto kažete perverzan način?

– Zato što su ti ljudi često žrtve globalizacije. Uzeću primer Somalije. Pošto se riba dobavlja sa afričkih mora, u njenoj nestašici, somalijski ribar je prinuđen da postane pirat. Znači, postaje kriminalac. To je perverzno.

* U knjizi opisujete i okultnu ekonomiju u Podsaharskoj Africi?

– Kada živite u uslovima velike neizvestonsti, neizdržljivom siromaštvu, gde, na primer u Kinšasi, 25 odsto ljudi jede jednom u dva dana i gde je pivo hrana, a ne hranljivo piće, i gde životni vek iznosi manje od 50 godina, u cilju objašnjenja takve realnosti koriste se različiti aspekti oklutnog. Nama to može delovati apsurdno, ali prosečan Afrikanac i dalje veruje da veštice ili duhovi predaka zaista utiču na njihov život. Nema tog fudbalera, političara ili muzičara u tom delu sveta koji ne misli tako. Moj omiljeni primer je veštičarenje. Mi to doživljavamo kao sinonim za antimoderno i ultimativni izraz retrogradnih tendencija. Međutim, veštičarenje ne prestavlja povratak u prošlost. Ono ljudima koji su izloženi nasilju modernizacije pomaže da izdrže i lakše prihvate ono što im se nameće. Recimo, mnogi ljudi ako izgube posao ili dobiju sidu veruju da je to posledica veštičarenja. Neke zemlje čak imaju i zakone koji kažnjavaju zločine počinjene veštičarenjem.

* Koliki je uticaj imao kolonijalizam na Podsaharsku Afriku?

– Po meni je imao ključni uticaj. Kolonijalizam je oblikovao te države, povukao granice, uveo nove odnose u ta društva. Mi danas ne možemo da zamislimo da ljudi žive van države, ali to nije bio slučaj u Africi. Mislim da su ljudi tamo zarobljeni u onome što su donole kolonijalne sile.

* Koji je onda razlog zbog izrazito teške situacije s kojom se i dalje suočava taj region?

– Ima nekoliko razloga. Jedna od popularnih teorija govori da pomoć razvijenih zemalja izaziva zavist od iste. Na primer, čak 25 odsto društvenog proizvoda predstavlja pomoć. Ali tako velika pomoć ne doprinosi razvoj. Ona predstavlja „falster rešenje“ i „pilulu za savest“ Evrope. Takođe, tamo tipičan evropski levičar i teme koje danas opsedaju zapadnu levicu zvuče smešno. Kaže se da je taj region groblje levičarskih iluzija. To odlično ilustrujeprimer ženskog obrezivanja ili sakaćenja. Mnogi na Zapadu veruju da ga treba jednostavno zabriniti. Postoji jedan dokumentarni film u kome je britanska rediteljka prikazala taj strašan čin na severu Kenije. Autorka nam govori da od toga nema goreg, ali nažalost ima. Ukoliko žena odbije da bude obrezana, moraće da ode od kuće, ako pre toga ne bude ubijena. Baviće se prostitucijom i umreće od side. Ako se obrezivanje zabrani, oni će nastaviti da ga obavljaju, samo tajno, što je još gore. Nažalost, u Africi obično nema lakih rešenja.

* Pa, da li i koliko ti građani žele da se modernizuju?

– Reč moderan se tamo često može čuti. Međutim, Afrikanci žele modenost u materijalnom smislu. Oni ne žele zapadne liberalne ideje, već bolji kvalitet života.

* Ali, ako žele modernizaciju, zašto onda ne tolerišu homoseksualnost, na primer?

– Tamo imate divne ljude, jako tolerantne, ali u trenutku kada se spomene homoseksualnost čini vam se da su spremni da ubiju. Mislim da su neki od razloga tedencije da izbegavaju zapadne norme vezani za kolonijalizam, trgovinu robljem i primenu dvostrukih stanrada kojoj su često bili izloženi. Ali mnogi razmišljaju i u stilu „sve su nam uzeli, muškost ne damo“.

* Koliko su religiozni?

-Afrikanci su jako religiozni, alilako menjaju religije. Afrika je neviđeno globalna u tom smislu. Mnogi shvataju religiju kao duhovnu investiciju, a Bibliju doživljavaju kao „jevanđelje prosperiteta“. Toga nema u Evropi, ali sve je prisutnije u obe Amerike, celoj Podsaharskoj Africi i dobrom delu Azije.

* Šta mislite o tome što javne ličnosti usvajaju afričku decu?

– Meni je to cinično, jer ljudi misle da se time nešto može popraviti. Mediji treba da daju prostor pravim problemima, a ne Madoninom usvajanju deteta. Tako je Si-En-En u svojoj prvoj reportaži o Adis Abebeu, u kome više od 50 odsto ljudi živi ispod granice najgore bede, posvetili restoranu u kome jede Andželina DŽoli

* Jedan od zaključaka vaše knjige je da afrička sadašnjost može da bude naša budućnost?

– Svedoci smo brojnih protesta i nereda širom Evrope. A kako izgledaju protesti u Africi? Nekad krene spontano na pijaci, nekad se pobuni jedinica vojske koja nije plaćena, krene haos koji traje dok se sve ne opljačka. U situaciji kada nema ideološke alternative, bojim se da to može postati i naša budućnost.                                                                                                                                     Skup život

Kakav je život u tom regionu?

– Iako je Podsaharska Afrika najsiromašniji deo sveta, ona je i najskuplji. Ako želite da otputujete tamo, nije lako kao u Indiji, na primer. Avionske karte su najskuplje. Jeftini hoteli su ustvari javne kuće. Neki delovi regiona mogu samo da se vide ako imate auto. Autobusi često idu samo pijačnim danima. Nemaju stakla, ogromna je prašina. Ipak, to je jedinstven i neobičan deo sveta, a bezbednost je izuzetno velika.

Bezbednost kao najveći šok

* Da li je opasno putovati Podsaharskom Afrikom?

– Bezbednost je izuzetno velika. Za mene je ta spoznaja bila čudo, jedan od najvećih šokova. Ne znam zašto me na tim putovanjima niko dosad nije opljačkao. Tokom dana bezbednost nigde nije problem, sem možda u Najrobiju i Nigeriji. Pitam se šta bi mi u Srbiji radili da živimo u tolikoj bedi?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari