Prošlogodišnji Aranđelovdan pamtićemo po gostovanju velikog pisca Ljubivoja Ršumovića u našoj školi.

Za čast i zadovoljstvo da se sa njim druže, učenice i učenici trećeg razreda OŠ „Braća Baruh“ mogu da zahvale šarmu svoje vršnjakinje Helene Ristovski, koja je pesnika upoznala na Sajmu knjiga i najlepše ga zamolila da nas obraduje ovom posetom.

I kako uvek biva, kud god krene Ršum, tu nastane ršum. Klinceze i klinci, koje su nastavnice Aleksandra Soldatović i Jelena Lazić brižljivo pripremile za praznik poezije, horski su recitovali stihove uz koje su odrastali i naši roditelji, i koje će sigurno voleti i naša deca i unuci. Bio je to susret koji nas je „ozračio“ radošću i lepotom. U znak ljubavi i zahvalnosti za nezaboravan dar, deca su omiljenom pesniku uzvratila spomenarom ispunjenim svojim radovima, kao i knjigama maturantkinje Tamare Milčić, koja uveliko korača njegovim književnim stopama. Tata Bjanke Mrđe ovekovečio je ovaj divan školski čas svojim fotoaparatom. Moja početnička novinarska malenkost dobila je ekskluzivu: Ršum je pristao da mi da intervju, a ja ga, evo, s vama delim.

l Koje su Vas knjige odgajile?

Majka je mene i brata uspavljivala recitujući nam pesmu Zmaja Jove „Kad je Bože zemlju stvaro“. Posle sam tu pesmu našao u knjizi „Pevanija“, koju je imao moj deda. Eto, ta me je knjiga odgajila. Ali, da se ne ogrešim prema Branku Ćopiću… Devetnaestogodišnja učiteljica došla je iz Beograda u moje zlatiborsko selo Ljubiš, selo bez puta i struje. Htela je da napravi priredbu prema Ćopićevoj poemi „Deda, unuk i petogodišnji plan“. Ja sam u predstavi tumačio reakcionarnog, konzervativnog dedu, pa su me gledaoci gađali raznim predmetima. Mnogo kasnije priznao sam Branku da sam, kao dete, iz njegove poeme uzimao rime za svoje stihove. On mi je odgovorio: „Pa, dobro si ispao, na koga si se ugledao.“

l Koji je pesnik za decu Vama najdraži?

Duško Radović. On je knjigom „Poštovana deco“ najavio Konvenciju Ujedinjenih nacija o pravima deteta trideset godina pre nastanka tog dokumenta.

l Kako ste uspeli tako mnogo da radite (napišete više desetina knjiga, snimite brojne serije i dokumentarne emisije, budete direktor pozorišta itd.) i uporedo podignete tri sina?

Ispravka. Naše sinove je podizala Nataša – moja supruga, a njihova mama, a ja sam radio sve ovo ostalo. Da svojevremeno, kao brucoš, nisam preživeo teško zapaljenje pluća, ničega ne bi bilo. Dok je života, ima i rada.

l Kako Vam Vaše pesme zvuče na stranim jezicima? Da li je muzika u njima jednako lepa?

To zavisi od umeća prevodilaca. Na engleski jezik moje pesme je najbolje prevodio Dragoslav Andrić. Što se proze tiče, Timoti Bajford je sjajno preveo moju knjigu „Vidovite priče“. Obojica su, nažalost, pokojni.

l Da li ste pisali ljubavne pesme?

Naravno, imam jednu debelu knjigu ljubavnih pesama. Tamo su ljubavne pesme i za decu i za odrasle, i za domaćice, i za odžačare…

l Bavite li se još karateom?

Ne. Doduše, imam kimono koji oblačim kad hoću unuke da zainteresujem za ovaj sport i da se pred njima napravim važnim, pa im pokazujem poneku katu kad se okupimo u našoj kući u selu Baćevcu, naročito leti. Ali onda naš najstariji unuk, visoki Aleksa, uzme loptu pa me zaseni košarkaškim fintama.

l Da li su Vam nekada naporni susreti sa čitaocima?

Ne, zaista nisu. Najčešće se sa svojim čitaocima, i decom i starijima, srećem na sajmovima knjiga. Tada mnogi požele da se slikamo, da se zagrlimo, smeškamo…

l Mnogo ste putovali po celom svetu i upoznali mnoge krajeve i ljude. Koje Vam je putovanje bilo najuzbudljivije?

Kao televizijski novinar mnogo sam putovao. Najuzbudljivije je bilo putovanje u Norvešku. Kad sam radio emisiju „Dvogled“, želeo sam da baš u februaru stignem do najsevernije tačke Evrope, do mesta koje se zove Nordkap. I naravno, to je bila velika pustolovina, koju smo nazvali „severna avantura“. Za dvadeset dana, koliko nam je bilo potrebno da stignemo tamo, snimili smo deset polučasovnih emisija o tom putovanju.

l Dobili ste brojne nagrade. Koja Vam je najdraža?

Najdraža mi je prva. Ona moja mlada učiteljica zatražila je od mene da, za jedan jedini dan, napišem pesmu o rodnom Zlatiboru. Napisao sam: Zlatibore, ti si zlato, ja te volim zato. Dabome, morao sam da je proširim, a onda ju je učiteljica poslala na konkurs u beogradske „Pionirske novine“. Nagrada je bila pretplata na taj list i jedna grafitna olovka sa gumicom na vrhu, iz paketa koje su posle rata Amerikanci slali Jugoslaviji. Možete misliti kakvo je to čudo bilo pre 65 godina. Kasnije sam saznao da je tada u „Pionirskim novinama“ radio mladi Duško Radović i da je svakom detetu čija je pesma stigla u redakciju slao poklon – olovku, blokčić i slične zanimljive stvari. Dobio sam u životu mnogo nagrada, i naših i svetskih, uključujući i nekoliko baš „skupih“, ali ta prva nagrada mi je najdragocenija.

l S kojim piscima se privatno družite?

Trenutno najviše sa Rašom Popovim, kojeg su oni klinci hteli da biju, sa Urošem Petrovićem, Dobricom Erićem, Brankom Stevanovićem, Igorom Kolarovim. Večeras idem na slavu kod Petra Žebeljana, tate slavne, naše i evropske, kompozitorke Isidore… Mi pesnici smo svi drugari.

l Napisali ste i čuveni „Bukvar dečjih prava“. Da li to što današnja deca imaju više prava znači da su srećnija nego ranije generacije?

Ne znači. Deca su i ranije, kod pametnih roditelja, imala sva prava koja su u najboljem interesu svakog deteta i svake porodice. Danas, i pored Konvencije Ujedinjenih nacija i mog Bukvara dečjih prava, mnogo toga ne štima… Vidimo da pojedina deca napadaju starce, jedan je čak posle takvog napada umro od šoka. To moraju da rešavaju roditelji, nastavnici, televizije koje vas zasipaju kojekakvim američkim đubretom prepunim nasilja. Ne želim da vas plašim, ali jednog dana ćete se uveriti da vam agresivni sadržaji koje svakodnevno gledate čine veliku štetu.

l Mnoge vaše pesme zvuče kao dečje himne i rado se pevaju. Sve Vaše knjige su bogato ilustrovane. Jeste li ponosni na to što su Vaša dela inspiracija drugim umetnicima?

Svakako. Lepo je to čuti i videti.

l Koje ste još darove, pored pesničkog, dobili rođenjem? Da li ste talentovani za kuvanje, majstorisanje po kući, pevanje, šah?

Za crtanje. Moji roditelji, seljaci, bili su vrlo siromašni, pa sam i kao gimnazijalac morao da radim. Crtao sam karikature za list „Užičke vesti“ i tako delimično oslobodio majku i oca muke oko mog i bratovog školovanja. Umesto da čekam da prodaju tele ili jagnje, od honorara zarađenih crtanjem kupovao sam cipele, kaput…

l Kada bi trebalo samo jednu svoju pesmu da pošaljete u svemir, koja bi to pesma bila?

Teško je odlučiti… Možda ovu koju je Raša Popov proglasio dečjom himnom. A vi znate koja je…

Autorka je učenica VII 1 OŠ „Braća Baruh“

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari