Mlada devojka gleda ozbiljno u kameru. Krupne svetle oči su prodorne, ispitivačke, izraz usana prkosan. Fotografija je napravljena za neki lični dokument, nosi administrativni pečat. Na fotografijama tog tipa takav se izraz obično ne sreće. Čitava devojčina ličnost ogleda se u njemu. Ta devojka svet oko sebe ne prihvata zdravo za gotovo. Odlučna je, samosvojna, nepotkupljiva. Usprotiviće se, pobuniti, svojski boriti za svoju stvar kad god to bude potrebno. To je Eva Kelemen, kasnije Eva Panić, kasnije Eva Panić Nair.


Evu sam upoznala u Izraelu, pred leto 1990, zahvaljujući prijateljima koji su nas poveli u Šaramakim, kibuc pretežno jugoslovenskih Jevreja. Polazeći iz Beograda ni slutila nisam da ću je sresti. Nekoliko meseci ranije, gledala sam je na jugoslovenskoj televiziji, u dokumentarnoj seriji o Golom otoku, „Goli život“ Danila Kiša i Aleksandra Mandića. Njena životna priča pomerala je tle pod nogama.

Osnovni elementi te priče nisu nepoznati kod nas: da je bila ćerka bogatih čakovečkih Jevreja, svojeglava (počela je da puši u 15. godini), obrazovana, otmena, a osetljiva na socijalnu nepravdu; da se pre završetka gimnazije zaljubila u srpskog konjičkog oficira Radeta Panića, seljačkog sina „tako ponosnog na svoje siromaštvo“; da se, uprkos svim preprekama, za njega udala i posle rata rodila ćerku Tijanu; da je Rade (nota bene: zajedno s njom tokom rata partizanski ilegalac) ne samo uhapšen 1951. kao agent NKVD-a, nego i da se dan po hapšenju (kako joj je rečeno u policiji) obesio u zatvoru; da je policija od nje zahtevala da se Radeta odrekne kao „izdajnika naroda“ ili će i sama biti poslata na robiju (a Tijana, kratko i jasno,“ostati na ulici“!); da je odrobijala 25 meseci, od toga 19 na Golom otoku (kaznu su joj dva puta produžavali, jer se nije potčinjavala komandi da tuče i ponižava zatočenice „pod bojkotom“); da se do šezdesetih borila i najzad izborila za istinu da je Rade bio nevina žrtva mizerne policijske spletke; da su je jugoslovenske vlasti 1964. ekspedovale u Izrael kako bi je sprečile da agira kao neukrotivi svedok; da je u kibucu Šaramakim našla „svoj komunizam“, udala se za Mošea Naira… To su obrisi Evine priče. Kišov „Goli život“ (iz kojeg se između njih dvoje rodilo veliko prijateljstvo) i izvrsni dokumentarac „Eva“ Avnera Faingulernta, prikazan i kod nas, približavaju gledaocu razmere te životne drame.

Eva je bila neobičan i beskrajno drag čovek. Posedovala je jedan opori šarm i jednu nesentimentalnu dobrotu, govorila što je mislila, bez straha, bez kalkulacije, bez skrivenih primisli. Osvajala je svakog ko je imao sreće da je upozna. Prijatelji su joj bili važni i jednom, kad joj se duže vreme nisam javila, prekorila me je: „Kako mislite da čuvate prijateljstvo ako ne pišete!“ Odazivala se promptno, na njen odgovor se nije čekalo. Pisma su joj bila kao slapovi – sva u jednoj jedinoj, takoreći elektrizovanoj rečenici, nošenoj energijom njene emocije, samo sa zapetama, nigde tačke.

Iz Izraela sam u Beograd donela Žuti vetar, sjajnu dokumentarnu prozu Davida Grosmana o izraelsko-palestinskom problemu, fatalnom sukobu između nacija koje dele isti teren. U Jugoslaviji još nije bilo rata, ali su nacionalno-teritorijalne strasti bile već opasno pregrejane. Mogla je to biti i knjiga o nama. Evi sam je poslala čim se srpski prevod konačno pojavio, posle višegodišnjeg uzaludnog bogorađenja kod raznih urednika. Čim je pročitala, telefonom je pozvala Grosmana, mada ga nije poznavala (često je tako radila kad joj se nečiji tekst ili gest posebno dopadne). Shvatila je odmah da je Grosman njen čovek. Oboje su dobro videli palestinsku, ali i izraelsku tragediju, proživljavali su je vrlo emotivno i to ih je i ljudski, ne samo politički, jako zbližilo. David je bez prestanka pisao, Eva je protestvovala sa Ženama u crnom. U pismima nije propuštala da kaže: „…govorite o tome sa ljudima, da ima i ljudi u Izraelu koji nisu rasisti i ne žele taj užasni rat“.

„Staru domaju“, svemu uprkos i dalje dragu, nije zaboravljala, sve je pratila, svakodnevno, internet kao da je bio stvoren za nju. Bolelo ju je što je „ludnica i kod Vas i kod nas, situacija slična, ljudi ne znaju da ima samo dobrih i loših ljudi, a ne i nacija (…) sve je samo interes, pusti materijalni interes“. Ali je bila srećna što je Grosman 2009. došao u naše krajeve: „Zagrlite ga u moje ime, i kažite mu da on sad može da oseti šta mene toliko drži u vezi, jer to je poseban narod, topao užasan, dobar grozan, fin prost, ali divan“.

Ćerka Tijana govorila joj je: „Živi 120 godina, potrebna si mi“. U današnjem naopakom svetu Evina nepogrešiva moralna busola svima nam je dragocen orijentir. Unuka Emili odavno joj je rekla: „Safta, tvoj put je moj put, pomagaću ljudima.“ Evino zaveštanje.

Eva je umrla 18. jula u svom kibucu Šaramakim, dve nedelje pre svog 98. rođendana.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari