Knjiga Hamfrija Karpentera „Dž. R. R. Tolkin – Biografija“ jeste delo koje će svim svojim čitaocima pokazati koliko je proces stvaranja Srednje zemlje, Gospodara prstenova i Silmariliona bio veoma težak i bolan. Karpenter je, kao pisac jedine autorizovane biografije ovog magičnog profesora, kroz razgovor sa Tolkinovim prijateljima i porodicom, kao i kroz potpun pristup njegovim zapisima i dokumentima uspeo da pronikne u sve tajne ovog tvorca „engleske mitologije“.



Albion Books kroz Karpenterovu biografiju Džona Ronalda Rejela Tolkina nudi čitaocima bogatu i prelepo ispričanu priču o čoveku, profesoru, hrišćaninu, piscu i filologu. Priču o dečaku koji se iz siromašnog detinjstva izdigao do čoveka čija su dela prevedena na gotovo sve jezike sveta.

Bilo je to jednog letnjeg dana dok je Tolkin sedeo uz prozor svoje radne sobe u Nortmorskoj ulici i marljivo ocenjivao ispitne testove. Godinama kasnije se prisećao: „Jedan student imao je milosti da ostavi praznu stranicu (a to je nešto najbolje što se može dogoditi onome ko ocenjuje ispitne radove) i ja sam na njoj napisao: U jednoj rupi u zemlji živeo je hobit. Imena su uvek u mojoj glavi rađala priče. Na kraju sam pomislio da je najbolje da otkrijem na šta ti hobiti liče. Ali to je bio samo početak.“

Komadić koji nedostaje bio je zapravo tu sve vreme. Bila je to safildovska strana njegove ličnosti. Duboko osećanje da su seoski predeli Zapadnog Midlenda njegov istinski zavičaj opredeljivalo je prirodu njegovog naučnog rada još od studentskih dana. Isti motivi koji su ga naveli da proučava Beovulfa, Gavejna i Anahoretski tipik stvorili su sada jedan lik koji je otelovljivao sve ono što je on voleo u vezi sa Zapadnim Midlendom: gospodina ‘Bilba Baginsa’, hobita.

Sam Tolkin bio je svestan sličnosti između tvorca i tvorevine. „Ja sam u stvari hobit po svemu osim po veličini“, napisao je jednom. „Volim bašte, drveće i nemehanizovane farme; pušim lulu i volim dobru jednostavnu hranu (koja nije držana u frižideru), a ne volim francusku kuhinju; volim, pa se čak i usuđujem i da ih nosim u ovo sivo vreme, živopisne prsluke. Volim pečurke (iz polja); imam vrlo jednostavan smisao za humor (za koji čak i moji blagonakloni kritičari smatraju da je naporan); odlazim na počinak kasno i kasno ustajem (kad je moguće). Ne putujem mnogo.“ I kao da je hteo da naglasi tu ličnu paralelu, nazvao je hobitovu kuću isto kao što su susedi nazivali farmu njegove tetke Džejn u Vusterširu. Vusteršir, grofovija iz koje su došli Safildovi i u kojoj je u to vreme njegov brat Hilari obrađivao zemlju, najpribližnija je od svih zapadnomidlendskih grofovija hobitskom ‘Okrugu’. Tolkin je o tome pisao: „Meni je svaki kutak te zemlje, lep ili ružan, na jedan neopisivi način ‘dom’ kao što nije nijedno drugo mesto na svetu.“ Sam ‘Hobiton’, međutim, s vodenicom i rekom, nećemo naći u Vusterširu, nego u Vorvikširu, sad već upola skrivenom birmingemskim predgrađima podizanim crvenom ciglom, ali još raspoznatljivim u Serholu, gde je Ronald Tolkin proveo četiri godine presudne za formiranje ličnosti.

Ne duguju hobiti svoje poreklo samo ličnim paralelama. U jednom intervjuu Tolkin je rekao: „Hobiti su žitelji engleskog sela, umanjeni jer to odražava uopšteno mali doseg njihove mašte – ali ne i njihove hrabrosti ili prikrivene snage.“ Drugim rečima, hobiti predstavljaju neznatnu maštovitost udruženu s velikom snagom, što često omogućuje, kao što je Tolkin video u rovovima za vreme Prvog svetskog rata, da se preživi čak i kad su svi izgledi protiv toga. „Uvek sam bio duboko zadivljen time što smo ovde i preživljavamo zahvaljujući hrabrosti sitnog sveta, nepokolebljivoj uprkos tome što je sve protiv njih“, kazao je jednom.

Na neki način je pogrešno govoriti o hobitima kao o „komadiću koji je nedostajao“ između 1920. i 1940, pre nego što su dve strane Tolkinove mašte uspele da se susretnu i spoje; ili barem hronološki pogrešno jer je Tolkin Hobita verovatno počeo da piše prilično rano u ovom periodu. Tačnije bi bilo reći da je tek pošto je knjiga dovršena i objavljena – zapravo tek kad se prihvatio da piše nastavak – uvideo značaj hobita i shvatio da će njima pripadati ključna uloga u njegovoj mitologiji. Sam po sebi, Hobit je počeo kao još jedna priča za razbibrigu. Štaviše, malo je nedostajalo da i njega zadesi sudbina tolikih drugih, pa da ostane nedovršen.

I dok se sasvim jasno može uvideti zašto je Tolkin počeo da piše ovu priču, ispostavlja se da je nemoguće tačno reći kada. Rukopis u tom pogledu ne pruža nikakve naznake, a sam Tolkin nije bio u stanju da se pouzdano priseti. Jednom prilikom je rekao: „Nisam siguran, ali mislim da su Neočekivani gosti (prvo poglavlje) napisani u žurbi negde pre 1935, ali svakako posle 1930, kada sam se preselio u Nortmorsku ulicu broj 20.“ Na jednom mestu je zapisao: „Naškrabao sam na praznom listu: ‘U jednoj rupi u zemlji živeo je hobit.’ Niti sam tad znao, niti sad znam zašto. Dugo ništa nisam uradio s tim i prošle su godine, a da nisam stigao dalje od Trorove mape, ali negde posle 1930. od toga je postao Hobit.“ Ovaj upamćeni prazan hod između začetne ideje i stvaranja glavnine priče potvrđuje i Tolkinova beleška na jednoj sačuvanoj stranici originalnog prvog poglavlja: „Jedini list preživeo iz prve nažvrljane verzije Hobita, koja nije stigla dalje od prvog poglavlja.“ Godine 1937, ubrzo pošto je knjiga objavljena, Kristofer Tolkin je u pismu Deda Mrazu zapisao kako je knjiga nastajala: „Tata je to napisao pre sto godina, i čitao je Džonu, Majklu i meni za vreme naših zimskih čitanja, uveče posle čaja, ali poslednja poglavlja bila su samo nabačena u grubim crtama i uopšte nisu bila prekucana; njih je završio otprilike pre godinu dana.“ A Tolkin je te iste godine u pismu svojim izdavačima saopštio: „Mom najstarijem sinu bilo je trinaest godina kad je u nastavcima slušao knjigu. Mlađima nije bila privlačna, oni su tek morali postepeno da dorastu za to.“

Ove tvrdnje vode do zaključka da je knjiga započeta 1930. ili 1931. (kad je najstarijem Tolkinovom sinu Džonu bilo trinaest godina), a prekucan primerak, kome su nedostajala samo završna poglavlja, postojao je sasvim izvesno krajem 1932, kada je pokazan Luisu. Džon i Majkl Tolkin ne veruju da je to potpuna slika jer se jasno sećaju da su im neki elementi priče ispričani u radnoj sobi u Nortmorskoj ulici broj 22, dakle pre 1930. godine. Nisu sigurni da je to što su tada slušali bila napisana priča: ubeđeni su, naprotiv, da je to mogao biti i niz na licu mesta izmišljanih priča, koje su kasnije kako valja inkorporirane u Hobita.

Priča je, dakle, započeta radi lične razonode. Tolkin u početku sasvim izvesno nije nameravao da buržoaski udobni svet ‘Bilba Baginsa’ bude i na koji način povezan s prostranim mitskim predelima Silmariliona. Postepeno su elementi njegove mitologije počeli da se uvlače u priču. Patuljci su neizbežno nagoveštavali vezu, pošto su igrali ulogu i u ovom ranijem delu; a kada u prvom poglavlju Hobita čarobnjak pominje Volšebnika, to upućuje na legendu o ‘Berenu’ i Lutjeni. Uskoro je postalo očigledno da put vodi ‘Bilba Baginsa’ i njegove sadrugove preko onog dela Srednjeg sveta čija je prethodna povest opisana u Silmarilionu. Tolkinovim rečima, bio je to „svet u koji je gospodin ‘Bagins’ zastranio“. A ako su događaji ove nove priče očigledno sledili znatno posle onih opisanih u Silmarilionu, onda je, pošto je prethodna povest bila letopis prvog i drugog razdoblja Srednjeg sveta, Hobit morao biti pripovest o trećem razdoblju. „Takvu priču čovek piše iz komposta svog uma“, kazao je Tolkin; i mada još možemo razabrati poneki stručak razgrađen u tom kompostu – pešačenje po Alpima 1911, bauke iz knjiga Džordža Makdonalda, krađu pehara od usnulog zmaja u Beovulfu – suština Tolkinove metafore nije u tome. Malo se šta može saznati ako se grabulja po kompostu ne bi li se pronašlo koje ga sve mrtve biljke čine. Mnogo je bolje posmatrati kojih novih biljaka rast on hrani. S onim što je kompost Tolkinovog uma othranio u Hobitu malo se drugih knjiga u književnosti za decu može porediti.

Jer to jeste priča za decu. Uprkos tome što je uvučena u njegovu mitologiju, Tolkin joj nije dozvolio da postane preterano ozbiljna ili čak da previše zvuči kao priča za odrasle, nego je ostao pri prvobitnoj nameri da njome zabavi svoju, pa možda i tuđu decu. Ta namera je povremeno čak isuviše svesna i promišljena u prvoj verziji, koja sadrži mnogo uzgrednih napomena malim čitaocima, kao što su: „Sad znate dovoljno da nastavimo priču“ i: „Kao što ćemo videti na kraju“. Mnoge od njih Tolkin je kasnije uklonio, ali neke su ostale i u objavljenom tekstu, zbog čega je žalio, jer mu se kasnije uopšte nisu dopadale i čak je stekao uverenje da je svako namerno obraćanje svisoka velika greška u priči za decu. „To nema nikakve veze s malima!“, napisao je jednom. „Mene ne zanima ‘dete’ kao takvo, ni današnje ni neko drugo, i ni u kom slučaju nemam nameru da mu izlazim u susret do pola puta, pa ni do četvrtine. To je ionako pogrešno, ili beskorisno (kad se primeni na glupe) ili štetno (po darovite).“ Kad je pisao Hobita još je, međutim, patio od onoga što će kasnije nazvati „za to vreme tipičnim zabludama o ‘bajkama’ i deci“ – zabludama za koje će ubrzo svesno odlučiti da ih odbaci.

Jedna od retkih kojima je prekucani rukopis Hobita pokazan bila je studentkinja Ilejn Grifits, koja je postala porodična prijateljica Tolkinovih. Na Tolkinovu preporuku Girfitsovu su londonski izdavači Džordž Alen i Anvin uposlili da rediguje Beovulfa u prevodu Klarka Hola, što je bila jedna od omiljenih studentskih „tezgi“. Jednog dana 1936, neko vreme pošto je Hobit ostao napušten, u Oksford je da bi se videla sa Ilejn došla Suzan Dagnal, zaposlena u redakciji Alena i Anvina. Dagnalova je studirala engleski na Oksfordu kada i Ilejn i dobro ju je poznavala. Od nje je doznala da postoji nedovršena, ali izuzetna priča za decu koju je napisao profesor Tolkin. Ilejn joj je predložila da ode u Nortmorsku ulicu i pokuša da od Tolkina pozajmi prekucanu verziju rukopisa. Suzan Dagnal je otišla, zamolila Tolkina za rukopis i dobila ga. Odnela ga je u London, pročitala i zaključila da vredi dovoljno da ga Alen i Anvin uzmu u razmatranje. Samo što je priča stala upravo posle zmajeve smrti. Dagnalova je poslala rukopis nazad Tolkinu moleći ga da knjigu dovrši, i to uskoro ako je moguće, da bi bila uzeta u obzir za objavljivanje naredne godine.

Tolkin je prionuo na posao. Desetog avgusta 1936. piše: „Hobit je sad gotovo dovršen, izdavači ne mogu da dočekaju.“ Uposlio je svog sina Majkla, koji je u školi gadno posekao ruku na polomljeni prozor, da pomogne u prekucavanju služeći se levom. Posao je okončan prve nedelje oktobra i prekucani rukopis pod naslovom Hobit ili Tamo i natrag poslat u redakciju Alena i Anvina nedaleko od Britanskog muzeja.

Hobit je objavljen 21. septembra 1937. godine. Prvo izdanje rasprodato je još pre Božića. Žurno je pripremljeno drugo, u koje je uvršćeno i pet Tolkinovih ilustracija u boji. Stenli Anvin je shvatio da na svojoj listi objavljenih dela ima bestseler na polju književnosti za decu, pa je pisao Tolkinu: „Brojna publika želeće da sledeće godine čuje od vas još o hobitima!“

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari