Čitajući knjigu „Dva cvancika – kolumne iz Danasa“ (Itaka, Beograd, 2014), koju potpisuju Dejan Milić i Narod, čitalac se ne može oteti utisku raznoznačnosti poruka koje svojim elektronskim „dijalogom“ o srpskoj današnjici čitalaštvu šalju autor i njegovi (znani i neznani) sagovornici.


Tekstovi, objavljivani u Danasu od avgusta 2010. do jula 2012. godine, sabrani u ovoj knjizi u celini znače više nego kada se izdvojeno čitaju i ocenjuju. To je i razumljivo. Oni samo tako objedinjeni imaju onaj „višak značenja“ koji nije deljiv na pojedinačne i izdvojene naslove. Autor spaja staro i novo kako u pogledu leksike tako i motiva iz nove i stare komediografije. A sve sa žaokom koja ne ubada samo one besprekorne koji, valjda jedini, ne prekorevaju.

Satira na stranicama „Dva cvancika“ je oštra kako joj i priliči, ali ne vređa i ne obeshrabruje. Jer sudovi nisu uopšteni i zlonamerni. Naprotiv, ostavljaju tračak nade za naraštaje koji dolaze. Za njih i zbog njih vredi se boriti već i stoga što smo ipak svi za sve krivi. Nije Dostojevski to rekao samo za ljude svoga vremena. Eseji su o odabranim temama koje ne bira autor, nego život. Saznanja su bolna o neprebolnim jadima. Ali ne izostaje recept za ozdravljenje ako smo prijateljski raspoloženi makar prema sebi i svojima. Za svakoga pomalo, nikome previše.

Štivo se lako čita, teško prima. Nikoga ne štedi Milićeva britka reč, ali nikoga i ne vređa. Svi smo u istoj nevolji, samo neki su to spoznali i osetili malo ranije i za sve zajedno rekli i zapisali. Tako je nastala ova knjiga ne kao zabava za razum i srce nego kao opomena onima koji misle da imaju razum i srce.

Žanrovski ovo su kratke priče, a „kratka priča je značajan trenutak života osvetljen iz naročitog ugla, osobit odblesak života“. Piscu kratke priče mora da bude savršeno jasna sopstvena misao i dejstvo koje želi proizvesti. Kao primeri kratke priče pominju se Ezopove basne, starozavetne priče o Danilu, Joni i Ruti, novozavetne parabole. Sažetost, dramatičnost, usredsređenost na završnicu i spoj suprotnosti u toj poenti – to su odlike koje čine suštinu kratke priče. Otuda kažu da takve priče autori mogu da pišu i od kraja. U istome ključu tako ih možemo i čitati. Priče su izatkane stilski raznovrsnim sredstvima, ali tako kao da su iz teksta izrasla. Jezik promišljanja je novi i stari, kakvim se govori danas i kakvim se govorilo nekad. Autor u pisani tekst unosi onu snagu izraza i ubedljivost koju ima izgovorena, živa reč. To nije lako postići. Rečenice gdekad kraće, gdekad duže, ali uvek pregledne, misli jasne, reči brižno odabirane i uglačane.

Tekstovi treba da otrezne ljude opijene svojom slavom i pameću koja ponekad ne dobacuje daleko. Milić čitaocima nudi so potrebnu da hrana ne bude bljutava. Oni koji ga podržavaju, kao i oni koji ga kude, sa kojima je Milić spreman da podeli slavu i teret autorstva, iz svojih uglova posmatranja i stvaranja utiču na pikantnost štiva.

Autor ne ohrabruje drznike, ne opravdava prostaštvo i nasilje, ne uvodi cenzuru… Sve vreme vodi računa o zajednici koja sve okuplja pod svoj državni krov koji moramo svi zajedno čuvati kako nas vremenske nepogode ne bi šibale ili, ne daj Bože, zbrisale sa lica Zemlje.

Autor je redovni profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari