Gospićanin Đuro Maoduš dočekao nas je na poljani između baraka Izbjegličkog centra Krnjača u južnom Banatu – zadnjih dvadeset godina promijenio je razne izbjegličke centre i podstanarske sobe po Srbiji pa se već duže nada ključevima socijalnog stana.
Smještaj dijeli sa sestrom Dubravkom, koja rečenicama od jedne riječi opisuje kako im je izbjeglički život uzeo zdravlje i sreću. I Đuro govori gotovo nečujno, oslanjajući se na to da će, valjda, umjesto njega govoriti njegove slike. Osim tišine, soba je puna Đurinih ulja na platnu; na najvažnijem mjestu vise prizori berbe šljiva u Medku, Armagedon, Velika Paklenica…

U jednom od posljednjih centara, Krnjači, ukupno je smješteno oko 180 izbjeglica i stanoviti broj azilanata. Prema službenim podacima, sredinom 2012. godine u Srbiji je bilo „tek“ 66 i pol tisuća izbjeglica iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, što je tada još bilo dovoljno za prvo mjesto u Europi. To je osam puta manje izbjeglica nego ih je registrirano na vrhuncu izbjegličke krize, 1996. godine. Šest godina kasnije broj je smanjen za trećinu, ali je u Vojvodini svaka deseta osoba bila „dođoš“. Uz doseljenike koji su mijenjali stanove i kuće pa se ne računaju kao izbjeglice, demografska slike Vojvodine vidno se promijenila, a u nekim naseljima novopridošlo stanovništvo postalo je većinsko. U izbjegličkim naseljima poput Krnjače nalaze se ljudi koji se nisu uspjeli snaći. Među njima je najviše starih i nemoćnih, ali i ljudi koji su nekada imali istaknuto društveno mjesto: pored predsjednika izvršnog vijeća jedne općine u Hrvatskoj, zaklon pred žrvnjem povijesti našli su neki glumci, tajnica predsjednika zadnje socijalističke hrvatske vlade, i brojni drugi. Oni ne mogu doći do stalnih prihoda i zbog toga nisu u stanju plaćati podstanarske sobe, pa čak ni režije.

Većina ljudi iz toga broja preobražava se postupno u građane Srbije. Mukotrpno mijenjaju svoj društveni položaj i identitet, s proturječnim ciljem da prestanu biti to što jesu. Zavičaj ne daju, ali on postaje utopija.

OČUVATI ZAVIČAJ

U predgrađima Beograda i Novog Sada izgrađene su nove četvrti koje u velikoj mjeri naseljavaju izbjeglice iz Hrvatske, ali i iz Bosne i Hercegovine, pa i Kosova. Najistaknutije su Busije kod Surčina, Veternik kod Novog Sada, Stara i Nova Pazova u Srijemu, Borča nedaleko Beograda u južnom Banatu, Kaluđerica u Beogradu, i druga. Neka od tih naselja bila su tijekom 20. stoljeća odredišta „vlakova bez voznog reda“ koji su njihove starije rođake dovozili u ispražnjene kolonizatorske kuće. Predzadnji val je bio uz Maspok. Izbjeglice su devedesetih dolazile kod rođaka, kupovale zemlju gdje je bila povoljnija i naseljavali se. Na nekim mjestima, poput Busija, dobili su jeftino močvarno zemljište koje su dotjerali u pristalo naselje puno mladosti.

Bivše izbjeglice trude se održati živim svaki mogući oblik zavičaja, jer ga smatraju važnim obilježjem svoga identiteta. To su najčešće običaji, igre, rođačke veze, izvorna narodna pjesma i gastronomija. U nekom od tih naselja stječe se dojam da su prenijeli sve osim fizičkog krajolika. Kuće ponekad ukrašavaju kakvim zavičajnim ornamentom, a i sama gradnja kuća spomenik je socijalnoj mreži rodbine, prijatelja i kumova koju su ponijeli iz zavičaja i još snažnije je obnovili i retradicionalizirali. Kuće grade „mobom“, u kojoj svatko svakomu besplatno pomaže, što je prastari običaj uzajamnosti. Također, gdje mogu, ulice nastoje nazvati zavičajnim imenima kao što su Kordunska, Lička itd.

U prvom valu neka su naselja podizali ne poštujući osnovna urbanistička pravila ravničarske gradnje, primjerice kišne kanale, što je ponegdje znalo dovesti do neprohodnih ulica nakon kiše. Stručnjaci to tumače pojavom getoizacije, koju obilježava prekid u prijenosu informacija s okružjem. Ona se postupno ublažava. Uz takva naselja, kao u Veterniku, može se zapaziti velebna nova crkva u tradicionalnom bizantijskom stilu, iako su se ondje tradicionalno gradile crkve srednjoeuropskih stilova.

Zajednički okvir identiteta za najbrojniju skupinu bivših izbjeglica je Krajina ili „preko Drine“, a zatim su jaki regionalni identiteti i rivalstvo među njima. Međutim, veliki broj doseljenika ne spada u ovu skupinu ali se o njima ne čuje jer ima građanski identitet. Neki njegovi pripadnici s kojima smo razgovarali njeguju lijepa sjećanja na jugoslavenski okvir života i pozitivan odnos prema Hrvatskoj. Mlađe obilježava urbani identitet i dio njih ima egzotičan doživljaj zavičaja svojih roditelja ili djedova i baki. Bog zna koliko je izbjeglica otišlo odavde u „treće zemlje“. Na ulicama tih naselja, pa i velikih gradova, nerijetko se može čuti ijekavica; kad idu u dućan ne traže ni hleba ni lebac nego – kruha. Dalmatinci su u tim naseljima izgradili boćališta na kojima igraju balote.

Ako za narodno-vjerski blagdan „krsne slave“ nema janjetine, pršuta, vina i maslinova ulja iz Dalmacije, to i nije slava. Alternativna rješenja su pršut koji se suši na Zlatiboru, u čijoj ruži vjetrova se nađe i pokoja „latica“ suhog vjetra slična njihovoj rodnoj buri, objašnjavaju nam poznavatelji. A u predgrađima gdje su doseljenici u većini, krsna slava nije ni postojala, a sada se nametnula kao novi običaj. Postoje i restorani koji nude specijalitete zavičajne kuhinje. Jedan takav je u Veterniku kod Novog Sada, čiji su vlasnici Veselinovići, došli iz Žegara u Bukovici. Zanimljivo, restoran ja nazvan lokalnim nazivom za ribicu iz zavičajne rijeke Krupe – koju ne jedu. Pardija

OJKALICE I SINTISAJZER

Pjesmu smatraju jednim od važnih oblika čuvanja identiteta. Postoji niz kulturno-umjetničkih društava koja promiču pjesme i plesove, posebno ojkalicu ili, kako kažu, ojkaču. Taj stari dinarski oblik uglavnom dvoglasnog pjevanja, koji je zajednički cijelom zapadnom Balkanu, a pjeva se i do Bliskog Istoka, smatraju prvenstveno svojom tradicijom. KUD Krajina jedno je od najmnogoljudnijih društava. Članice ženskog zbora nam predstavljaju pjesme iz sisačke Posavine i jedna od njih kaže da kroz pjesmu u sebi oživljava svoje selo koje ne želi vidjeti napušteno i proraslo.

Neki od njih su kivni na Hrvatsku što je zaštitila to staro popijevanje kao nematerijalnu baštinu pri UNESCO-u, smatrajući da je njih time isključila iz tradicije. Međutim, nemaju pravo, a to im nitko ne želi reći, jer UNESCO-va zaštita je obaveza države da očuva tradiciju, i nije isto što i zaštita patenta čije korištenje isključuje druge ili ga treba platiti. Nije im mila ni komercijalizacija ojkalice. Postoje brojne skupine i pjevači koji su iskoristili sklonost tradiciji za komercijalnu produkciju. Ojkalica frizirana neurotičnim ritmom sintesajzera, koja oplakuje tugu za starim krajem, može lako „popiti mozak“, pa je izvrstan način zarade, ali i politizacije.

Jedna od osoba koja je ponajviše napravila za obradu i emancipaciju izvorne pjesme jest Beograđanka Svetlana Spajić. Dok nam u predvorju beogradskog hotela Slavija objašnjava aspekte toga narodnog izričaja, za ilustraciju nam je zapjevušila nekoliko stihova. Sasvim iznenada, stvorilo se „obezbeđenje“ hotela i zabranilo joj da pjeva. Zašto, pokušali smo doznati. Tek na odlasku iz hotela šef recepcije nam daje za hotel prilično neobično objašnjenje. Kaže, nismo podnijeli pismenu molbu, a kako reče, takav je sistem. „Ovo je državni hotel“.

Ta velika skupina ljudi s različitim povijestima i potrebama različito se snašla. Većina voditelja udruga, koji imaju državni posao, smatraju da je Srbija napravila za izbjeglice jako mnogo. Nasuprot njima su oni koji kažu da je Srbija učinila žalosno malo, odnosno najmanje za ovakve prilike. O tome nemaju ništa bolje mišljenje ni o Hrvatskoj. Kažu, Hrvatska je ušla u Europu i nitko je više ne može natjerati na bio kakvu obavezu prema svojim građanima u Srbiji. Takvo mišljenje ima Ratko Bubalo, voditelj novosadskog Humanitarnog centra za integraciju i toleranciju. O broju ljudi koji se vratio daju se različiti podaci, no izvori govore da su to uglavnom stariji ljudi.

Neki od njih su nam sugerirali zaključak do koga svatko lako može doći: izbjeglice ne pripadaju nikome. Kretali su se između sažaljenja i stigmatizacije, i to, kažu, najviše među njihovim zemljacima prethodne generacije. Laka su moneta za potkusurivanje, i ako ponestane povoda za političke okršaje, izbjeglice su uvijek dobrodošle. Čini se da je to obrnuto brizi za njihove stvarne potrebe…

Plamičak topline

Đuro Maoduš nas je ispratio do ceste Pančevo – Beograd koracima kao da hoda po vodi. Na rastanku, uz prometne savjete, kazao je za njega ponešto jačim glasom: „Samo nas ljepota može iz ovoga izvući“. Možda me odao izraz čuđenja, pa je Đuro objasnio: „LJepota rađa dobrotu“. Dok u gradskom autobusu kraj nas fijuču čelični nosači Pančevačkog mosta, te riječi, kao i one drugih izbjeglica, nadvladavaju depresivna izdanja zimskih predgrađa u kojima žive. Nad svima što ih kolektivno određuje, osjećaj zavičaja u njima trajno čuva plamičak ljudske topline.

Studeni i Novembar

Sutradan smo produžili autocestom prema Nišu i susreli se s Goranom Kostićem Kostom, pankerom koji je osamdesetih vodio jedan od najperspektivnijih zagrebačkih bendova „Studeni“, a od 1992. „Novembar“ u Nišu. Kostine pjesme pune su „zle sudbine“, a razgovor s njim afirmacija ljudskog dostojanstva…

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari