Sva su pitanja o Zoranu Đinđiću još otvorena. Tko ga je dao ubiti? Što je on značio za Srbiju? Tko je, zapravo, bio? Na kojoj razini uspomena na ubijenog premijera funkcionira – je li Đinđić postao mit, “pozitivni mit” kako je postulirala Latinka Perović, znači žrtva i politički simbol beogradske politike koja svakih sto godina – 1903. kao i 2003. – umori jednog prozapadnjačkog državnika u ime nekih mračnih kombinacija koje se objašnjavaju pravoslavljem i interesima političko-obavještajnog podzemlja?

Kako rastumačiti značenje i značaj Đinđićev – semiološki, literarno, historiografski, idejno?

Politički status može se, dakle, lukrativno pretvoriti u personalni, a ljudi koji se podvrgavaju utjecaju neformalnih centara moći, dobivaju istaknute pozicije u političkoj javnosti da se ostvari fragmentacija političke superstrukture, jer je onda iz pozadine lakše upravljati političkom scenom. Ili – bez filozofiranja – Službe žestoko guraju razne tipove kojima obećavaju udio u vlasti ako otklone opasnost od fundamentalnih promjena koje bi zločince mogle zaista odvesti u Haag, kriminalce u zatvor, a generale pretvoriti u penzionere koji neće sjediti na milijardama i upravljati beogradskim aparatom. Glavni kandidat za arhanđela-čuvara zatečenog stanja je svetosavski kriptonacionalist i filočetnik dr Voja Koštunica. Njegova je pozicija dobitna – budući da su Miloševićev SPS, Šešeljev SRS i Arkanov SSJ diskreditirani, dok je Vuk tako propao na izborima na kojima je Milošević naposlijetku pukao pa nije dobio niti jednog jedinog zastupnika u parlamentu, prirodno je očekivati da se sav potencijal nacionalističke desnice transferira u DSS, koji nudi novi politički projekt. Za razliku od Vukove spontane obnove četničke ikonografije, šajkača i krstova, uz masovni zahtjev za uvođenje trofazne struje, kulturni i historijski Koštunica, uz svesrdnu pomoć Srpske akademije nauka i umetnosti, prionuo je zadatku da znanstveno dokaže kako je četništvo, za razliku od Titovih dirigiranih epigona staljinizma, autentični europski antifašistički pokret, čime bi se stvorio ravnogorski idejni fundament za stvaranje nove srpske državotvorne doktrine koja se onda više ne mora oslanjati na mutne solunaške i crnorukaške mitove jednog ocvalog balkanskog imperijalizma… Ukratko, taj moderni nacionalizam ravnogorskog legalista, usmjeren je „prema unutra“, kao fundamentalistički srpski integralizam, pošto je tradicionalni vidovdanski ekspanzionizam jugoslavenstvujuščeg crnorukaštva definitivno pokopan poslije Miloševićeva poraza u novim balkanskim ratovima.

Što je pak politička doktrina dr Zorana Đinđića? On se oslanja na Zapad, ali na Njemačku i Europu, dok u Americi uopće ne dobiva podršku – takvi likovi ne prolaze dobro u State Departmentu. Nije on Karzai, ne traži pokroviteljstvo, a stvara vlastitu mrežu kapitalista-oligarha, pošto se nije naslonio na banke i multinacionalke koje bi mu mogle pružiti političko jamstvo. Filozof dr Zoki zapravo se ne razumije u real-politiku; on samo stišće gas, a u Istočnoj Balkaniji, definirano je geostrateško rješenje koje se neumitno provodi već petnaest godina, bez mogućnosti improvizacija. Veliki problem s Miloševićevim mini-imperijalizmom riješen je pretvaranjem u nekoliko manjih tako što je srpski korpus raspodijeljen na četiri suvereniteta (ta je šema već zadana srpskim grbom). Uspostavljene su zasebne države u Srbiji, Bosni, Crnoj Gori i na Kosovu. Rumunjska, Bugarska i Grčka ušle su u NATO, a ostale susjedne zemlje u Partnerstvo za mir. To se, još iz doba Georgea Kennana, ambasadora u Beogradu i autora te izvorno hladnoratovske doktrine, zove Containment (izolacija). Srbija, Kosovo, Albanija i Makedonija bit će pod nadzorom američke politike. Zoki Đinđić tu se ne uklapa – ne razumije on do kraja i ne priznaje te odnose, on zapravo nije strateg, nedostaje mu vizija, ili oportunizam, iako pragmatično kombinira pokušavajući ostati jedan korak ispred svih svojih neprijatelja. Ali, oni su previše brojni i kad postane jasno da premijer ne uživa bezrezervnu podršku „inostranog faktora“, što znači da ga čuva još jedino bog, sve je spremno za njegovu likvidaciju…

Okupljanje protiv neograničene vlasti jednog reformista koji nema nikakva legitimiteta, osim što je brži, pametniji i bolji taktičar od svih svojih protivnika pojedinačno, počinje se politički realizirati na terenu dr. Voje Koštunice. Osim političara satelitskih parlamentarnih stranaka, tu su se, dakle, sjatili arhimandriti i protopopovi, umni akademici koji su se u doba komunističke tiranije proslavili pisanjem političkih kupleta po petparačkim novinama, uopće, dakle, uglednici nacionalisti, čuveni debeovci, smijenjeni generali, KOS-ovska inteligencija, u jednu riječ ona srpska elita koja je svojim ustrajnim djelovanjem zemlju uspjela isključiti iz modernih tokova, unazaditi za otprilike sto godina u odnosu na susjedna miteleuropska tranzicijska društva, a narod osiromašiti do te mjere, da se čak i povratak u ustaški Knin srpskim ezulima činio gotovo kao put u raj…

Sve je bilo spremno da Koštunica preuzme vlast – pokušao je dva puta izašavši na izbore za predsjednika Srbije, pobijedio u tri kruga – i ništa… Dr Đinđić smjestio se u središte političke mreže, odakle sve kontrolira. I, pošto je Koštunicu skinuo s dnevnog reda, ustanovio je reformski savez s Milom Đukanovićem i Nenadom Čankom, liderima separatističke Crne Gore i autonomaške Vojvodine. Savez je uređen usvajanjem Ustavne povelje, ukidanjem preživjele Jugoslavije, te institucije njenog predsjednika. Poslije osnivanja te de facto konfederacije Srbije i Crne Gore, predsjednik se bira posredno, u saveznom parlamentu, što znači da je izbor šefa moćnog beogradskog aparata savezne administracije koja je gotovo netaknuta preživjela iz Titovih vremena, dao u „outsource“, odnosno da ga dogovara sa svojim podgoričkim „manjinskim partnerom“ Đukanovićem. Aparat ne afektira promjena političkog agregatnog stanja u onom skupštinkom ćumezu na kraju Terazija, ali ovo to, je ozbiljan udar na establišment…

Na prethodnim neuspjelim izborima, Amerikanci su, kao i Đinđić, podržali Miroljuba Labusa, ekonomista, šefa Đinđićeva think-tanka G-17, koji je zaslužan za doktrinu i rane uspjehe srbijanske privredne obnove, ili, preciznije, za njen pomak od nule. Labus nije nikakav politički karizmatik, nego fin, kulturan momak, liberal koji je, međutim, osvijestio svoj značaj u sklopu „grčevite potrage za liderstvom“, što ga je identificirala Vesna Pešić. Đinđić je podržao Labusa jer je Labus bio protukandidat Koštuničin, ali sigurno nije ni pomišljao da će G-17 postati stranka G-17 Plus, koja pridonosi fragmentaciji srpske političke scene. Tu je politizaciju stručnjaka pak podržao američki ambasador, koji se također angažirao kod preobrazbe antimiloševićevskog Čedina studentskog pokreta „Otpor“ u političku organizaciju. Samo je nedostajao kralj, a onda je i njega američki ambasador uveo u igru – princ Aleksandar Karađorđeviće počeo je primati apanažu od, navodno, šest milijuna dolara godišnje koje mu je uplaćivala grčka tvrtka „Hellenic Petroleum“. Ona naftom opskrbljuje Šestu flotu. Kupit će je poslije ruski LUK-Oil, ali to je sve u skladu s džentlmenskom raspodjelom interesa na Istočnom Balkanu – tu se Ruse ne nastoji posve isključiti iz igre, jer se u svim vitalnim pitanjima energetike i sigurnosti, pa čak i na periferiji, održava balans u duhu iskrene suradnje. Otkako je Rusija postala „prva zemlja kapitalizma“ tome, zaista, ne stoje na putu bitne zapreke…

Dr Đinđić, dakle, više ne uživa bezuvjetnu podršku Zapada, nego je Amerika politički investirala u neke njegove suparnike, pa čak pripremila jednu histeričnu soluciju, zapravo trik, ako ništa drugo ne uspije oko ustavne definicije vrhovništva – u džepu su držali kralja. Kralj i vojska, ako ne može drukčije, kao i uvijek u burnoj srpskoj povijesti…

Dok se atentat pripremao velikom novinskom kampanjom protiv Đinđića, ocrnjivali su ga kao političku pojavu nejasnog moralnog profila, osobu blisku nekim ograncima mafije, nadasve „surčinskom klanu“, odcijepljenom od mafijaške centrale „zemunskoga klana“.

Zagrebački „Nacional“ mjesecima ga je pribijao na križ zbog veza s podzemljem, pa su on, slikoviti švicarski biznismen Cane Subotić i Milo Đukanović bili prikazani kao „balkanska veza“ duhanske švercerske transverzale. Kao da tu operaciju nije zasnovao Milošević, a vodili je njegov sin Marko, njegov čovjek od povjerenja, Mihalj Kerteš, te crnogorski agent Ratko Knežević sa svojim hrvatskim dobavljačima i partnerom Hrvojem Petračem. No, odmetnute službe drže na uzici pola beogradskih novinara i „assete“ u svakoj beogradskoj redakciji, i svi tabloidi stali su dizati glas – „Đinđić ovo! Đinđić ono!“ te šaptati „Koštunica ovamo… Koštunica onamo…“

Američki diplomatski ekspedicioni korpus vodi ambasador William „Free Willy“ Montgomery, bivši pripadnik „zelenih beretki“, koji se borio u džunglama Jugoistočne Azije, među „montanjarima“. Neki novinari obrazlažu da je po njemu Coppola kreirao lik potpukovnika Kurtza u „Apokalipsi“. On je na Đinđića sad počeo praviti strahovit pritisak da obračuna s podzemljem, koje je još u doba Miloševića premrežeilo cijelo srpsko društvo. Tada su najodurniji režimski priljepci postali vodeći srpski kapitalisti, a mafija, ulični gangovi, zavladali ekonomijom što je, za pet godina sankcija, dok je litra benzina u plastičnoj flaši „Coca Cole“ koštala pet maraka, iscrpla narod i pretvorila ga u masu očajnika, koji prilikom izlaska na birališta nepogrešivo biraju fašiste, luđake, mitomane i ništarije. Amerikanci su, dakle, pritisnuli Đinđića da krene obračun s mafijom. I on je, zaista, imenovao specijalnog tužioca te započeo istragu koja je lako pribavila dokazni materijal protiv nekoliko stotina gangstera. Bilo je lako jer su oni uvijek radili s policijom, za policiju i za političku vlast na svim razinama. „Pokupite poznate likove!“, čuveni je šlagvort iz filma „Casablanca“: „Round Up the Usual Suspects!“

S gangsterima nema problema, ali ostaje mnogo veći – što sa samom specijalnom policijskom jedinicom sastavljenom od boraca iz srpskog domovinskog rata u Krajini i Bosni? Tu formaciju – Arkanovce – osnovao je 1991. godine, šef srpskog DB-a, Jovica Stanišić. Bio je Miloševiću isto što i Tuđmanu Josip Perković, prijašnji i potonji šef Udbe, koji prvi pristupa novoj vlasti, pa radi s ljudima koje je ranije po dužosti progonio. S teroristima i međunarodnim kriminalcima koji se na brznu pretvaraju u rodoljube i gospodare rata.

Stanišić je organizirao naoružavanje Knina te poslao Arkana sa 57 ljudi odabranih iz centralnog policijskog arhiva beogradskih kriminalaca u Đeletovce u Slavoniji, gdje su organizirali obučni kamp za „crvene beretke“, iz kojega će poći oni koji su počinili većinu srpskih ratnih zločina u Bosni, od Bijeljine do Srebrenice. Heroj te ekipe postao je specijalac Radoslav Kostić „Kole“. Poginuo je na bihaćkom frontu, gdje se odvijala najveća švercerska operacija u povijesti Europe: nafta i hrana za Srbe iz Bosne, pritisnute embargom, vozila se iz Hrvatske, od Rijeke, preko Abdićeve Velike Kladuše na Karadžićev „oslobođeni teritorij“. U toj operaciji koja je dogovorena na najvišem vrhu, između Tuđmana i Miloševića, natovarili su se milijunima najkrupniji hrvatski hercegovački i srpski bosanski „logističari“. Kostić je zaglavio, jer je posao išao kraj utvrđenog Bihaća, gdje je bosanski provladin general Atif Dudaković napravio bosanski Alamo, pa se ondje još mogla izgubiti glava…

Kad je oktroiran Daytonski sporazum, hercegovački šverceri doklatarili su se u Zagreb te osnovali 1. gardijski zdrug, a bosanski kriminalci, također zaogrnuti plaštom patriotskog ratnog heroizma, u Beograd, gdje su u Kuli na Dunavu udarili logor Jedinice za specijalne operacije. Tuđman se tada riješio Tute, svog Arkana, a Milošević Arkana, svog Tute. JSO je pak poslala pretorijansku formaciju koja je trebala čuvati Miloševićev režim u slučaju masovnih nemira. Imala je oko 350 uvježbanih ljudi stalnog sastava, oko 500 s rezervom i do 1200 s pratećom snagom „dobrovoljaca“ iz kriminalnog miljea. „Crvene beretke“ iz Kule bile su opremljene američkim džipovima Hummvee, oklopnjacima te s dvije helikopterske topovnjače Mil Mi-24 naoružane nevođenim raketama. Jedinicom smještenom u kamp „Radoslav Kostić“ u Kuli, 160 kilometara od Beograda, zapovijedao je pukovnik Milorad Ulemek zvani „Legija“ (u nekom trenutku uzeo je ženino prezime – Luković). Poslije NATO-bombardiranja, kad je Miloševićev režim izgubio svako uporište, specijalci su postali jedini garant opstanka njegove tiranije. Na armiju više nije mogao ozbiljno računati…

Započevši obračun s podzemljem, dr Zoki je morao znati da stvar neće ići lako. Znao je to još i 2001. kad je uklonio šefove Resora državne bezbednosti, postavljene nakon petooktobarskog prevrata baš po Legijinu ukusu. Kad su smijenjeni, JSO je izvela „mirne demonstracije“ kod novobeogradskog hotela „Intercontinental“ – zaposjeli su svojim oklopnim vozilima jednu traku autoputa Niš – Beograd, te odbili da se vrate u kasarnu. Đinđić je došao pregovarati s Legijom u Kulu i smirio stanje tako što im je dao novog šefa Bezbednosti, koji će ih u svemu slušati. Legija se ipak morao povući u penziju, što je rado učinio, odvukavši dio naoružanja koji mu je, po njegovu mišljenju, pripadao: nekoliko borbenih vozila, duge cijevi, specijalnu opremu… Sad se mogao u miru sasvim posvetiti kriminalu. Nastanio se kod Arkanove udovice Cece, preuzeo zemunsku blagajnu i stao timariti pevaljku u neukusnoj tajkunari, zamku neobizantijskog sloga podignutom na terenima prvoligaškog privatnog kluba „Obilić“ (to je srpski „Hrvatski dragovoljac“, lokalna udruga crno-T-košuljaša proistekla iz Miloševićeva domovinskog rata). Svaka srpska pevaljka ima ljubavnika gangstera – to je folklor turbo-folka, kojemu bi bolje pristajala oznaka gangsta-folk – tradicija koju je utemeljila još Vesna Zmijanac (ona se ovijala oko Zemunca, Hrvata koji je bio capo dei tutti capi jugo-mafije, šef i uzor i Arkanu i Bagariću, svojim krilnicima iz doba frankfurtske zločinačke unitarističke idile).

Legija je po Beogradu jurio u tri džipa s naoružanom pratnjom, kao nekoć Gojko Šušak po Zagrebu – i moć mu je zajedno s kokainom udarila u glavu, pa je počeo program „čišćenja“ beogradskog podzemlja od svih nedovoljno patriotski orijentiranih kriminalaca, koji mu nisu izravno podložni. Počeo je rat mafije i neki Čume zapalio je u Njemačku, te propjevao kod policije i dao joj prilično dobar pregled podzemlja, koji je onda došao u ruke srpskoj policiji, koja je to sve ionako znala, jer je u svemu sudjelovala, ali je stiglo i do novina, te u diplomatske krugove, a onda se složila zaista ozbiljna frka, pa je Đinđić zaista neizbježno morao pokrenuti obračun sa silama mraka, u što sigurno nije rado ušao bolno svjestan koliko je na tom frontu slab, ranjiv, izložen, i koliko ta stvar, zapravo, do usijanja dovodi društvenu konfrontaciju na sasvim krivom mjestu – ne, naime, na političkoj sceni, u sukobu s pravim antagonistima, naručiocima i pokroviteljima mračnog poduzeća, nego s njihovim glupim, ali opasnim, do zuba naoružanim opričnicima. Da je mogao, Đinđić bi tu konfrontaciju izbjegao, s instinktom političara koji se uvijek postavlja protiv neprijateljske glavnine i u sukob ide samo kad je pobjeda unaprijed sigurna. To je bit političke taktike…

Čim je procurilo da je ured specijalnog istražitelja formirao kriminalne dosijee, mafija se mobilizirala, što je izazvalo pometnju i u obavještajnoj zajednici, koja je s podzemljem sjedinjena zajedničkim interesima u svim sferama nacionalne ekonomije i društvenog života.

Istodobno, u saveznoj srpsko-crnogorskoj državi koju je Đinđić stvorio pošto je zasnovao pakt s Milom Đukanovićem pa raspustio staru Jugoslaviju i osnovao novu federalnu tvorbu, sve srpske miloševićevske institucije prekonoć su izgubile legitimitet (uključujući razne državne banke i tvrtke koje kontrolira KOS). Đinđić je za saveznog ministra policije odredio Zorana Živkovića, čovjeka surove odlučnosti, silovitog tipa, koji se probio kao trgovac kavom u Nišu i ondje dogurao do gradonačelnika, izbjegavši da ga proguta kloaka srpske provincije, koja je pod Miloševićem toliko ogrezla u depresiju, drogu i nasilje, da ju je mladi pisac Zoran Ćirić, dobitnik „Ninove“ nagrade za roman o „Nišvilu“, pretvorio u globalnu metaforu srpske egzistencijalne krize.

Nakon usvajanja Ustavne povelje nove države – Srbije i Crne Gore, pristupilo se izboru ministra obrane i onda je – ubijen Đinđić. Ustrijelio ga je pripadnik JSO, dakle, tehnički, namještenik Resora državne bezbednosti što u vječnim špijunskim ratovima samo znači da je najsumnjiviji onaj drugi, na kojega ne pada izravno sumnja – dakle vojna služba. Za organizaciju atentata bili su potrebni vrlo veliki resursi – trebalo je točno ustanoviti kad će i premijer gdje boraviti, kakvu će imati pratnju, osiguranje… Prvi pokušaj ubojstva učinjen je još 12. veljače 2003. Tada su pred premijerov automobil izvezli kamion (klasični rukopis JSO-atentata) s kojim se trebao sudariti njegov oklopni BMW, pa bi Đinđić bio smaknut snajperskim hicem iz zasjede. Vozač kamiona u neuspjelom atentatu bio je pripadnik kriminalnog Zemunskog klana. Osuđen je na par dana zatvora i pušten… Je li Đinđić shvatio što mu prijeti? Toliko spretan političar koji temeljno shvaća politiku, čaršiju i ulicu, sigurno je dobro razumio sve te signale, ali bio je svjestan da ne postoji obrana od mračnih sila i da se neće moći održati u defanzivi. Sa strašnim fatalizmom čovjeka koji sluti da ulazi u bitku koju ne može dobiti, krenuo je u preticanje te dodao gas…

Sad počinje mitski epilog srpske političke epopeje. To je prva uočila i opisala iskusna, stara političarka i povjesničrka, žena sasvim drukčijega kova od Đinđića, kabinetska revolucionarka Latinka Perović. Đinđić je, napisala je, ušao u legendu, kao prvi srpski „moderni“ nacionalni mit u nacionalnoj mitologiji koja inače veliča samo reakcionare. A u mitskoj zemlji Srbiji, mitski junaci ne leže mirno u zemlji, nego djeluju, žive među živima i govore kao da nisu ušutkani… Je li zaista Đinđić toliko nepopularan političar, beznačajna figura, te proponent stranih sila, „mondijalista“ kojega će biti lako ukloniti i zatim zaboraviti, kako su mislili, govorili, pa čak i pisali oni kojima više nema ni spomena, ako se nisu presamitili i pretvorili u vlastita naličja pa govore onako kako nikad nisu mislili?

Kraj u sutrašnjem broju

Denis Kuljiš vodeći je hrvatski novinar i urednik. U eseju o atentatu na Zorana Đinđića, Kuljiš opisuje okolnosti, pozadinu i posledice ubistva srpskog premijera. Tekst donosimo u tri nastavka.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari