Iako nadležni državni organi danas gotovo u potpunosti mogu da rekonstruišu mapu skrivanja optuženog generala Ratka Mladića, neke situacije i dalje su sporne. Jedna od njih je i akcija „Moštanica“ iz aprila 2006. godine, perioda u kome je Mladić ostao bez mreže jataka, ali i bez podrške najuže porodice.

Nakon što je BIA dobila dojavu da je poslednje utočište odbeglog generala prazna kuća jednog daljeg rođaka u Maloj Moštanici, naselju udaljenom tridesetak kilometara od Beograda, pripadnici SORZ-a, specijalne jedinice MUP-a, organizuju prepad. Od dve kuće, smeštene jedna pored druge, kompletno je pretresana samo jedna. Na vrata druge, policija i pripadnici BIA samo su kucali. Specijalno tužilaštvo i državni organi veruju da se baš u toj drugoj nalazio Ratko Mladić. „Po nekim saznanjima (Mladić) je gledao s prozora kako se ta akcija sprovodi“ – svedoči u serijalu „Pad haških begunaca“, koji u četvrtak uveče počinje da se emituje na Prvoj TV, Rasim Ljajić, koordinator za saradnju sa haškim sudom.

Aleksandar Kostić, nekadašnji načelnik SORZ-a, i danas tvrdi da „nisu zatečeni ni tragovi, niti neki dokazi koji bi ukazivali na njegov boravak.“ Pomoćnik tužioca za ratne zločine Bruno Vekarić pak kaže da postoji mnogo razloga za verovanje da je Ratko Mladić „bio na dva metra od predstavnika države“ i da je već tada mogao da bude izručen Hagu. Umesto toga, Mladiću se od tog vremena, pa do hapšenja 2011. godine, gubi svaki trag.

Ove godine navršava se 20 godina otkad je Međunarodni tribunal za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije podigao optužnice protiv ratnih lidera Republike Srpske, Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Da bi ispunila međunarodnu obavezu, Srbiji je bilo potrebno 13, odnosno 16 godina. Zbog nedovoljne saradnje sa Hagom platila je, a u izvesnom smislu i danas plaća veliku cenu. Za to vreme ni građani Srbije, ni žrtve, ni porodice poginulih, kao ni ceo svet, nisu saznali pravu istinu o tome šta je zaista omogućilo da se Mladić i Karadžić, ali i neki drugi optuženi toliko dugo uspešno kriju.

Građanima Srbije nijedna vlast nije dala ni odgovor da li je to što su svi traženi na kraju i isporučeni bio isključivo rezultat političke nužnosti ili i potreba za suočavanjem sa prošlošću, moralna obaveza i suštinska potreba Srbije da postane normalna, pravna država. Bez razrešenja te dileme, nema ni razumevanja, ni izgradnje poverenja među narodima sa prostora bivše Jugoslavije. Bez svega toga „rat i dalje nije prošlost“, konstatuje se na kraju trodelnog dokumentarnog TV serijala „Pad haških begunaca“, gde svaka epizoda počinje rečju rat. „Ali rat o kome se ovde govori nije samo oružani sukob, već rat različitih shvatanja zločina, odgovornosti, patriotizma i morala“ – ističe Slaviša Lekić, koji je predvodio autorsku ekipu serijala.

Ovaj „dokumentarno-politički triler“ zato gledaocima obezbeđuje uvid u mnoge do sada nepoznate podatke o tome kako je zaista izgledala (ne)saradnja sa Haškim sudom, gde su se i kako begunci krili, koliku ulogu je u svemu tome imala domaća, ali i međunarodna politika.

Kroz priču o političkim igrama, sukobima vojne i civilne tajne službe Srbije, ulozi jataka, lažnim identitetima i holivudskim transformacijama begunaca, izdajama ljubavnica, doživljaju patriotizma i političkom mulju, gledaoci će dobiti jasniju sliku o tome zašto je do pada poslednjeg, od šestorice najtraženijih haških begunaca, prošlo punih dvadeset godina od početka rata.

Uz to, ovo je i priča koja će doprineti boljem razumevanju politike i života koji često prevazilazi romane i filmske scenarije. I upotpunjavanju istine koju svako u sebi nosi.

Serijal koji čine tri dokumentarna TV filma – „Pad Ratka Mladića“, „Pad Radovana Karadžića“ i „Pad haških begunaca“ nastao je u okviru projekta Evropske unije „Jačanje medijske slobode u Srbiji“, a završava se posvetom „svim žrtvama rata, zemlji koje više nema i Miodragu Mikiju Rakiću, koji je dao celog sebe za bolju Srbiju“, navode autori serijala. Rakić je bio, kako kažu, jedan od najvažnijih faktora koji su obezbedili da Srbija ispunjavanjem međunarodnih obaveza otvori svoj evropski put i postane normalna zemlja. Bio je i čovek, kako navode, koji je pravio mostove između različitih političkih opcija i osoba kojoj su se divile mnoge međunarodne tajne službe. Na taktici koju je uspostavio u potrazi za beguncima, čestitao mu je i sam nekadašnji direktor CIA, Leo Paneta. Dao je i nemerljiv doprinos da ovaj serijal obiluje proverenim, važnim informacijama, ali ga je smrt uzela pre zakazanog snimanja intervjua sa njim.

Jedan od razloga neuspešnosti nekih od mnogobrojnih akcija potrage za haškim optuženicima često je bio nekontrolisani odliv informacija, zbog kojih je bilo faza kad su svi sumnjali u sve. Takav slučaj bio je i pokušaj hapšenja Stojana Župljanina, bivšeg načelnika Centra službe bezbednosti u Banja Luci i savetnika Radovana Karadžića. Pouzdana dojava govorila je da se Župljanin, jedan sa liste optuženih za najteže ratne zločine, krije u nekom stanu u Nišu. Akciju je vodila BIA, ali u momentu upada u stan u njemu više nije bilo nikoga. „Videlo se da je lice izašlo neposredno pred upad“, tvrdi Vladimir Vukčević, tužilac za ratne zločine, dok njegov zamenik, Dragoljub Stanković, otkriva i informaciju više: „Vi imate džezvu unutra, u kojoj ključa voda… ostavio je sve moguće – dokumenta, svoj dnevnik i lične stvari i zbrisao.“ Prilikom pretresa stana, pronađen je Župljaninov dnevnik, sa šiframa koje su mu pomagale u skrivanju, mnogim telefonskim brojevima i nizom uputstava. To će se, uz pomoć jedne od njegovih ljubavnica, kasnije pokazati kao ključno za Župljaninovo hapšenje. Ispostavilo se, međutim, da je ta žena podatke o šiframa iz dnevnika dala službama bezbednosti Republike Srpske i Srbije znatno ranije, pa je ostalo otvoreno pitanje zašto to odmah nije iskorišteno. Uprkos tvrdnjama sveta da se za optuženim ratnim i vojnim liderom Republike Srpske intenzivno traga, i Ratko Mladić i Radovan Karadžić nekoliko godina su imali fazu „komfornog skrivanja“. Srbija, a naročito vojska, bile su utočište Ratku Mladiću, dok je u slučaju Radovana Karadžića svoje prste, u velikoj meri, umešala i međunarodna politika. Tužiteljka Karla del Ponte i danas je uverena da je CIA, da je htela, Karadžića mogla da uhapsi u prvim posleratnim godinama.

Iako je BIA sedam meseci posedovala informaciju o tome da se Radovan Karadžić skrivao iza lažnog identiteta dr Dabića, Rade Bulatović nije to saznanje ni prilikom primopredaje dužnosti podelio sa novim direktorom Bezbednosne agencije, Sašom Vukadinovićem. Boris Tadić, kao predsednik Srbije, nije imao saznanja o skrivanju Ratka Mladića koja su posedovala bezbednosne službe, a i danas je uveren da je akcija hapšenja jataka, poznata pod nazivom „Prsten“, bila „namerna greška“. Ni Tužilaštvo, ni Rasim Ljajić kao koordinator za saradnju sa Haškim sudom, nisu znali da je Zdravko Tolimir uhapšen u Beogradu, a ne u Republici Srpskoj. „Hteo sam u zemlju da propadnem i da podnesem ostavku“ – svedoči Ljajić. Tačno je da je predaja generala Sretena Lukića bila sve samo ne dobrovoljna. On je do dolaska na aerodrom bio u bolničkoj pidžami, jer je u Hag – kako to objašnjava i bivši predsednik Tadić, otišao „dobrovoljno prisiljen“. Ovaj dokumentarni TV film otkriće i informacije o taktici preuzetoj od italijanske mafije, „istina koja kasni“, i komunikaciji preko novinskih oglasa, nesaradnji vojne i civilne bezbednosti, skandalima i lažnim dobrovoljnim predajama, falsifikovanju načina hapšenja, izdajama ljubavnica, jatacima i ceni koju je Srbija platila za dve decenije dug put do okončanja saradnje sa Međunarodnim sudom za ratne zločine.

Sagovornici

U serijalu najrelevantniji sagovornici iznose do sada nepoznate detalje koji se odnose na potragu za haškim beguncima i (ne)saradnju sa Tribunalom u Hagu: predstavnici Međunarodnog krivičnog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji (Serž Bramerc, glavni tužilac MKSJ od 2008. i Karla Del Ponte, glavni tužilac MKSJ 1999-2008; Žan-Daniel Ruh, specijalni savetnik Tužilaštva MKSJ 2003-2008; Florens Artman, savetnik i portparol Tužilaštva MKSJ 2000-2006), Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije (Vladimir Vukčević, tužilac za ratne zločine Republike Srbije i pomoćnici Bruno Vekarić i Dragoljub Stanković), predstavnici države Srbije (Boris Tadić, predsednik Srbije 2004-2012; Rasim Ljajić, ministar u Vladi Republike Srbije; Zoran Živković, predsednik Vlade Republike Srbije 2003-2004; general Zoran Stanković, ministar odbrane SCG 2006-2007; general Aleksandar Dimitrijević, pomoćnik ministra odbrane SCG 2005; Saša Vukadinović, direktor BIA 2008-2012; Aleksandar Kostić, načelnik SORZ, MUP Srbije 2003-2009) analitičari – učesnici i svedoci (Miroslav Toholj, književnik, bivši ministar u Vladi Republike Srpske; dr Leposava Beba Kron, direktor Instituta za kriminološka istraživanja -Beograd; Nataša Kandić, Fond za humanitarno pravo u Srbiji; Lazar Stojanović, reditelj i novinari Senad Pećanin i Dejan Anastasijević).

Autorski tim

Autorski tim predvodi dugogodišnji novinar i urednik Slaviša Lekić, a između ostalih ga čine i koautor i pomoćnik reditelja Jovana S. Polić, koautor i urednik serijala Bojana Lekić, novinar Sanja Lončar koja je predvodila istraživački tim, direktor fotografije Nebojša Bašić, izvršni producent Bojan Morača. Originalnu muziku za filmski serijal komponovao je Dobrica Višnjić. Režija je poverena profesoru Draganu Elčiću, jednom od najnagrađivanijih domaćih reditelja u oblasti dokumentarnih filmova. Produkciju potpisuju „Brendon“ i „JSP“, a prava emitovanja za Srbiju i Crnu Goru ima TV Prva.

Zoran Karajić pljunuti doktor Dabić

Događaji o kojima ne postoje (dostupni) video materijali, prikazani su kroz grafičke i video rekonstrukcije na osnovu prikupljenih ekskluzivnih informacija i dostupne dokumentacije. U rekonstrukcijama u ulozi Ratka Mladića je glumac Bora Nenić, a Radovana Karadžića tumači glumac i upravnik Šabačkog pozorišta Zoran Karajić. Vrhunska maska od Karajića je napravila toliko vernu kopiju Dr Dabića da je na snimanju predstavljao atrakciju. Igrom slučaja, u danu kad je sniman razgovor sa sarajevskim novinarom Senadom Pećaninom, u studiju pored, rađene su neke igrane rekonstrukcije u kojima Zoran Karajić glumi Karadžića u ulozi Dr Dabića. „Meni je žao što kamerom nismo zabeležili Pećaninov susret sa Karajićem. To je bilo šokantno…“ – kaže autor Slaviša Lekić.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari