Optužnica broj I. 232/1946 podignuta je protiv Alojzija Stepinca, na osnovu člana 13 stava 2 Zakona o krivičnim delima protiv naroda i države: zbog političke saradnje s okupatorom, ratnih zločina, prekrštavanja pravoslavnih, vojnog vikarijata, podrivanja političke osnove zemlje i neprijateljske propagande te „kao aktivnog pomagača ustaških boraca križara“.


Čini se da je najbolju definiciju i karakter procesa dao Milovan Đilas, tada treći čovek režima: „Stepinac je, po mom sudu, uvek bio i ostao odani pastir Vatikana. Stepinac bez sumnje ne bi bio suđen za svoje držanje u ratu i saradnju s Pavelićem da nije nastavio s opozicionom aktivnošću protiv nove, komunističke vlasti“

 

Tito će sublimirati problem: „Širile su se vani razne priče o tome da se mi borimo protiv Crkve, protiv vjere, da hapsimo vjernike. Tačno je da smo mi hapsili neke od njih, ali samo one koji su sarađivali s okupatorom. Takav je slučaj bio i sa nadbiskupom Stepincom u Zagrebu, koji je bio ustaša, za vrijeme rata je prekrštavao pravoslavne na katoličku vjeru. Sarađivao je sa Nijemcima i ustašama. Bio je otvoreni neprijatelj nas i naših naroda. I morali smo da ga hapsimo i osudimo na 15 godina. Docnije i nije bio u zatvoru, već je upućen u svoje selo gdje je imao crkvu i mogućnost da se moli“

Križari su bili militantni pokret, kaže nemačka istoričarka Ketrin Bek, koji je delovao u „prvim poratnim godinama“ i koji se „sastojao od pripadnika HOS (Hrvatske oružane snage), ponajprije ustaških pripadnika, koji su nakon kraja Pavelićevog režima u gerilskoj maniri težili njegovoj obnovi. Kao 'križari' koristili su srednjovekovnu simboliku borbe protiv 'nevjernika' i naglašavali svoju pripadnost Katoličkoj crkvi i hrvatstvu. Njihov neprijatelj bio je jugoslavizam kao i komunizam, njihov cilj je bila uspostava Nezavisne države Hrvatske uz uporabu oružane sile. Vrijeme njihova najjačeg djelovanja, koje se ponajprije sastojalo od napada na komunističke funkcionere, bile su godine 1945/46; za vrijeme od 1945. do 1950. njihov se broj u Hrvatskoj procjenjuje na otprilike 3.500 osoba“.

Po oceni ove istoričarke uzor za proces Stepincu Tito je nalazio „u moskovskim javnim procesima iz godine 1936, čija su se pravila, koja je odredio Staljin, sastojala od krivotvorenih izjava svjedoka, iznuđenih priznanja i unaprijed određenih osuda“.

Piter Konstan, američki vicekonzul u Zagrebu, koji je pratio suđenje, u opširnoj analizi rađenoj za britansku ambasadu, odnosno vladu ukazuje, recimo, da je sudija Žarko Vimpulšek, koji je sudio Stepincu, bio vojni sudija u domobranima i da je prišao partizanima 1944. godine dok su druga dvojica sudija Ivan Poldrugec i Ante Cerinea bili sudije za vreme NDH i da je boljševički sud nove vlasti sudio po naređenju režima.

Međutim, Josip Hrnčević, jedan od pisaca optužnice protiv Stepinca, je 1986. godine u svojim memoarima napisao da „iako je taj dokument u duhu tadašnjeg vremena bio dobrano protkan elementima propagande, u njemu je ipak konkretno i argumentovano bila prikazana neprijateljska djelatnost Alojzija Stepinca i ostalih optuženih“.

Elem, optužnica je podignuta 23. septembra 1946. godine, a šest dana kasnije, 30. septembra, započeo je sudski proces. Optužnicu su pripremali i sastavili Josip Hrnčević, Božidar Kraus i Jakov Blažević i prosledili je Vrhovnom sudu Narodne Republike Hrvatske.

Čini se da je najbolju definiciju i karakter procesa dao Milovan Đilas, tada treći čovek režima: „Stepinac je, po mom sudu, uvek bio i ostao odani pastir Vatikana. Stepinac bez sumnje ne bi bio suđen za svoje držanje u ratu i saradnju s Pavelićem da nije nastavio s opozicionom aktivnošću protiv nove, komunističke vlasti Š…Ć

Ta istina se nije mogla sakriti samim tim što je uhapšen 15 meseci pošto se rat završio i pošto su Tito i Bakarić vodili s njim razgovore Š…Ć Zapadna štampa je, razume se, otkrila tu pukotinu, to 'insceniranje' u suđenju.

Promašenosti suđenja Stepincu je doprineo i sam Stepinac – svojim čvrstim i dostojanstvenim držanjem.“

Vrhovni sud Narodne Republike Hrvatske u Zagrebu osudio je Stepinca „na šesnaest godina robije sa prisilnim radom, gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od pet godina“.

Stepinac nije želeo da uloži žalbu na presudu – neumorno je upozoravao da je „komunizam nastao na lažima, živi od njih i umreće od njih“. Vladimir Bakarić je marta 1947. godine posetio Stepinca u Lepoglavi – oslovljavajući ga i sa preuzvišeni, što do tada nije bio slučaj – i ponudio mu na potpis molbu za pomilovanje. Stepinac je, međutim, bez dvoumljenja ponudu odbio.

Tom prilikom Stepinac je zatražio od Bakrića da prenese „Titu njegovu odlučnu izjavu, da on traži reviziju procesa, ne pred komunističkim, nego pred neovisnim sudištem Š…Ć da je jednako spreman dati račun o svom djelovanju i pojedinim činima hrvatskom narodu javno, na najvećem zagrebačkom trgu. Svoju pak biskupiju i svoj narod neće nikako napustiti“.

Nedelju dana kasnije, 19. oktobra 1946, Stepinac je upućen u Kazneno-popravni dom u Lepoglavu na izdržavanje kazne. Vatikan je 14. oktobra objavio dekret o ekskomunikaciju svih koji su moralno ili fizički učestvovali u suđenju nadbiskupu. Prema analizi britanske ambasade ekskomunikacija je obuhvatila i Tita ali da povodom njega – ad personam – Vatikan nije doneo neku posebnu odluku. „Pojedini su takvu odluku tumačili papinim oklevanjem da se izrazi otvoreno o ulozi Josipa Broza Tita u otvaranju sudskog procesa“ (Dragoljub Živojinović). Za papu Pija XII zagrebački nadbiskup je bio „nedužna žrtva i mučenik“ dok je proces Stepincu okarakterisao kao „najtužniji proces u istoriji crkve“ videvši u suđenju Stepincu nepokolebljive želje SSSR-a da se učvrsti na obalama Sredozemlja. Gospođa Eleonor Ruzvelt, udovica predsednika SAD Franklina Delano Ruzvelta, odbila je – kada su je pozvali da se pridruži kampanji za oslobođenje Stepinca – rekavši: „Razumela sam da se nadbiskup bavio politikom, a vlada na vlasti ima nadležnost u tim pitanjima.“

Mnogi su se tada, naročito Amerikanci, zalagali za Stepinčevo oslobođenje. Među njima je bio i Trigve Li, generalni sekretar UN, koji je aprila 1951. godine kazao da je „Stepinac izdajica, ali smatra da je uprkos tome iz političkih razloga moguće naći rešenje“.

Kada je doneta odluka o premeštanju Stepinca u kućni pritvor, on je svoj nepokolebljivi stav u odnosu spram države izneo čuvenom jugoslovenskom novinaru Franu Barbijeriju, koji ga je tog dana intervjuisao u Lepoglavi. „Kome je stalo više do mira i sloge na svijetu negoli nama“, kazao je Stepinac, dodajući „stupite u otvorene pregovore sa Svetom stolicom. Sveti otac postavljen je od gospodina Boga i njegov je predstavnik na kugli zemaljskoj. 'Ti si Krist, oni su podređeni organi.' „Tome se pokoravaju svi. Tu nema pardona.“

Pošto nije pristajao da napusti Jugoslaviju, vlasti su Stepinca iz Lepoglave premestili u kućni pritvor. Ivan Stevo Krajačić, ministar unutrašnjih poslova NR Hrvatske, 5. decembra 1951. godine izdao je rešenje da se Stepinac „pusti na uslovni otpust“ u rodno selo Krašić s trajanjem do isteka kazne. Stepinac je proveo pet godina u Lepoglavi.

Tito će sublimirati problem: „Širile su se vani razne priče o tome da se mi borimo protiv Crkve, protiv vjere, da hapsimo vjernike. Tačno je da smo mi hapsili neke od njih, ali samo one koji su sarađivali s okupatorom. Takav je slučaj bio i sa nadbiskupom Stepincom u Zagrebu, koji je bio ustaša, za vrijeme rata je prekrštavao pravoslavne na katoličku vjeru. Sarađivao je sa Nijemcima i ustašama. Bio je otvoreni neprijatelj nas i naših naroda. I morali smo da ga hapsimo i osudimo na 15 godina. Docnije i nije bio u zatvoru, već je upućen u svoje selo gdje je imao crkvu i mogućnost da se moli.“

Tito na Šestom kongresu Komunističke partije Jugoslavije održanom u Zagrebu u svom referatu pročitanom 2. novembra 1952. godine ukazuje da se vatikanska propaganda velikim „dijelom poklapa sa informbirovskom“ i da se nikada „u istoriji nisu udružile sile takvih krajnosti kao što je to slučaj prema našoj zemlji. Moskva i Vatikan, s cjelokupnim aparatom koji stoji pod njihovim uticajem Š…Ć bjesomučno se bore protiv naše zemlje“.

Međutim, posle Informbiroa i prekida odnosa sa Moskvom, problem Stepinca je ozbiljno komplikovao odnose Jugoslavije sa Zapadom od koga je Tito očekivao veliku ekonomsku i vojnu pomoć. Odnosi će dodatno biti zategnuti odlukom Svetog oca Pija XII da Stepinca proizvede u kardinala 1952. godine.

To je bio težak problem pred dugo pripreman Titov odlazak u London koji je dogovoren za 1953. godinu.

Jože Brilej, ambasador u Londonu, 21. novembra 1952. godine izveštava SMIP: „Odmah posle objavljivanja približnog datuma posete druga maršala Engleskoj, Vatikansko-kominformistička koalicija otpočela je sve intenzivnijom kampanjom protiv posete očevidno sa ciljem da spreči tu posetu ili barem iznudi od Jugoslavije neke koncesije“. Brilej posebno ističe napad engleskog pisca Grahama Grina u „polukominformskom listu NEW STATESMAN AND NATIONAL“ u kome, kako prenosi Brilej, pisac „Trećeg čoveka“ veli da „Tito nije ništa tolerantniji od Staljina u odnosu na kršćansku religiju“, naglašavajući da „usled opasnosti od rata mi ŠVelika BritanijaĆ bez sumnje trebamo saveznike ali to ne znači da treba da ih pozivamo da posećuju ovu zemlju kao počasni gosti. Graničimo naše odnose s njima na strogo praktične potrebe“.

U strogo poverljivom i opširnom elaboratu Ministarstva inostranih poslova Jugoslavije „Katolička kampanja protiv Jugoslavije i poseta maršala Tita Britaniji“ navode se primeri uglednih i uticajnih britanskih crkvenih velikodostojnika protiv Tita: „U Glasgow-u je katolički nadbiskup D. A. Campbell govoreći pred 2.400 ljudi izjavio da je maršal Tito 'neprijatelj boga i moderni Neron' Š…Ć

Katolički nadbiskup J. C. Heeman Š…Ć je nazvao maršala Tita 'mučiteljem kardinala Stepinca' i nastavio: 'Naši političari se više boje sovjetskog imperijalizma nego komunizma'“.

U depeši strogo poverljivog karaktera Jakša Petrič, ministar savetnik Ambasade Jugoslavije u Londonu, piše Ministarstvu inostranih poslova da je kampanja u svom neprijateljstvu otišla toliko daleko da je „počela prelaziti okvire interesa britanskih zvaničnih krugova Š…Ć Maclean nam je rekao da je Eden bio zabrinut razvojem kampanje koja je počela dovoditi u pitanje efekat posjeta maršala Tita Londonu“.

Situacija se do te mere iskomplikovala – kako je Aleša Beblera informisao početkom decembra 1952. Ivo Malet, britanski ambasador u Beogradu – da je britanska vlada blagovremeno naredila „svom ambasadoru u Vatikanu da poseti državnog sekretara ŠVatikanaĆ i da mu kaže da njegova ŠbritanskaĆ vlada smatra da je nesretan gest da se predlaže imenovanje Stepinca za kardinala jer to ima rđave političke posledice i bilo bi najbolje ako bi se odustalo od namere da se Stepinac proglasi za kardinala. Ambasador je sproveo instrukcije vlade“.

Međutim, sve je bilo uzalud. Na Dan republike Jugoslavije, 29. novembra, Vatikan je objavio imena novih kardinala među kojima je bilo i ime zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca.

Mnoge uticajne jugoslovenske ličnosti osudile su dodeljivanje kardinalskog šešira nadbiskupu Stepincu. Međutim, više je nego zanimljivo da je patrijarh Srpske pravoslavne crkve Vikentije odbio Titov zahtev da osudi uzdizanje Stepinca u kardinalsko zvanje. To je posebno interesantno s obzirom na to da je „Politika“ 9. oktobra 1952. godine prenela izjavu patrijarha Vikentija „da su bez osnova svi glasovi o smetnjama i progonu verskog života. Svi koji šire takve glasove nisu prijatelji naše crkve ni naše zemlje, niti njene slobode i nezavisnosti Š…Ć Bolje će biti da nas ostave na miru i mi ćemo svoje stvari sami urediti“.

Tito će u govoru u Smederevskoj Palanci, 16. decembra 1952. godine u fabrici „Dragoslav Đorđević Goša“, u „kojoj je nekada radio kao metalski radnik“, reći da je Vatikan „napravio i takvu uvredu za nas da je ratnog zločinca Stepinca proglasio za kardinala Š…Ć zar nema u Jugoslaviji još drugih biskupa – ima ih starih ko Metuzalem – ali ovaj je politički biskup Š…Ć

Ali, oni neće dočekati da Stepinac bude biskup u Zagrebu. Ja vam to garantujem.

Gospodin Idn je bio ovdje Š…Ć On me je pozvao da dođem u Englesku. Ja sam prihvatio ovu ponudu. Zašto da ne? Š…Ć Oni znaju da ja dolazim Š…Ć da treba tražiti neke koncesije: da se puste osuđeni popovi, da im se daju masne plate i da se postavi nadbiskup u Zagrebu, da mu se stavi kardinalski šešir. Nećete brate! Ne idem ja u Englesku da vama pravim koncesije“.

Dan kasnije, 17. decembra, Jugoslavija je prekinula diplomatske odnose sa Svetom stolicom kada je pomoćnik ministra inostranih poslova Aleš Bebler primio „otpravnika poslova Apostolske nuncijature u Beogradu monsinjora Silvija Odija i predao mu notu u kojoj vlada FNRJ izjavljuje da je izlišno dalje održavanje diplomatskih odnosa između FNRJ i Svete stolice jer su oni krivicom Vatikana došli u suprotnost sa ciljem kome bi jedino imali da služe“.

Napuštajući sastanak sa Beblerom monsinjor Odi je rekao: „A što se tiče Stepinca, on će da ostane ovde u Jugoslaviji“.

Monsinjor Odi, kao persona non grata, napustio je Jugoslaviju 27. decembra 1952. godine.

Prema proceni Titove vlasti, u „neprijateljskoj“ delatnosti protiv države do kraja 1952. godine „uzelo je učešća 17 odsto čitavog katoličkog sveštenstva“. U septembru te godine u zatvorima se nalazilo 250 sveštenika. Koliko je bio težak pritisak na sveštenstvo najbolje svedoči podatak da je pravoslavni sveštenik Simo Radunović bio primoran da piše o štetnosti proslavljanja krsne slave.

Kardinal Alojzije Stepinac umro je od leukemije 10. februara 1960. godine. Sahranjen je u Katedrali u Zagrebu tri dana kasnije.

Nakon smrti pape Pija XII 1958. i Stepinca 1960. godine, koje je jugoslovenska strana proglasila odgovornima za loše odnose između države i crkve, stvorena je mogućnost približavanja Vatikanu. Nakon što je 1966. kao prvi korak potpisan „Protokol“ uspostavljeni su 1970. puni diplomatski odnosi između Svete stolice i Jugoslavije. Jugoslavija je samim tim bila jedina komunistička zemlja u Evropi koja je imala diplomatske odnose sa Vatikanom. Posetivši Vatikan 29. marta 1971. godine Tito je bio prvi komunistički lider koji se je susreo sa papom.

Sabor Republike Hrvatske poništio je „30. travnja 1992. čitav montirani proces protiv Stepinca i presudu od 11. listopada 1946“.

„Svetac ili zločinac?“ – pitanje koje decenijama uznemirava duhove „u regionu“ možda će u godinama koje dolaze dobiti svoj epilog. Kako su izvestili mediji, Sabor Srpske pravoslavne crkve odlučio je 29. maja ove godine da prihvati predlog pape Franje o pokretanju katoličko-pravoslavnog dijaloga o proglašenju kardinala Stepinca za sveca. Sveti Sinod će, po nalogu Sabora, obrazovati odgovarajuću komisiju na čijem će čelu biti mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije.

Danas su mnogi – posebno oni koji bez ostrašćenosti pristupaju ovom problemu – skloni da ustvrde da je najpošteniji i najbliži istini sud fra Petra Jeleča, doktoranda rimske Gregorijane (tema „Katolička crkva u BIH i Nezavisna država Hrvatska“), koji je prilikom jednog osvrta na „dominantnu tezu u crkvenom tisku da se Stepinac istim žarom, dosljednošću i odlučnošću borio protiv fašizma (nacizma) i protiv komunizma“, rekao da to „teško da odgovara povjesnoj istini“. Jer, kaže ovaj bosanski fratar „borba nadbiskupa Stepinca protiv komunizma bila je jasna i dosljedna od početka, kroz čitavo vrijeme rata (a i poslije), dok je borba protiv nacizma i fašizma imala svoju evoluciju i nije bila otpočetka tako jasna i odlučna kao protiv komunizma. Ta evolucija se vrlo jasno može vidjeti i iz analize njegovih intervenata, a i čitanjem katoličkog tiska za vrijeme rata. Stepinac tu nije ništa drukčiji od drugih prelata u Crkvi. Naime, u općoj Crkvi se tada fašizam i nacizam jednostavno smatralo manjim zlom od komunizma. Inače o Stepincu i njegovu djelovanju tijekom rata treba razgovarati trijezno i argumentirano, suprotstavljajući se s jedne strane velikosrpskoj i komunističkoj propagandi koja u Stepincu gleda zločinca i negativnu povjesnu osobu, a s druge strane i onima u Crkvi koji ga glorificiraju do te mjere da se njegov stvarni lik gubi u magli nekritičkog štovanja, kako se to pojačano radi zadnjih godina u crkvenom tisku i nastupima mnogih ljudi u Crkvi“.

 

Slučaj Nikole Tavelića

Treba podsetiti na zanimljiv slučaj prvog hrvatskog sveca Nikole Tavelića (oko 1340-1391). Za pontifikata pape Pavla VI, 1963. godine, pokrenuto je pitanje kanonizacije Nikole Tavelića kao prvog hrvatskog sveca, koga je papa Lav XIII proglasio blaženim još 1889. godine. Beograd je bio protivan tome jer su ga „ustaše smatrala zaštitnikom NDH“. Kada su jugoslovenski biskupi došli u Vatikan sa tim predlogom i podneli zahtev za kanonizaciju, „papa im je preporučio saradnju sa vlastima“. Tako da tada od kanonizacije nije bilo ništa. No, prilikom otopljavanja odnosa između Jugoslavije i Vatikana, sedam godina kasnije, papa Pavle VI je 21. juna 1970. godine Nikolu Tavelića ipak proglasio svetim. Nešto više od godinu dana nakon Titove smrti započet je, 9. oktobra 1981. godine, postupak za beatifikaciju kardinala Alojzija Stepinca. Skoro dve decenije kasnije „jednoglasnu odluku o mučeništvu Alojzija Stepinca donio je Kongres kardinala i biskupa na sjednici održanoj u Apostolskoj palači 5. svibnja 1998. godine naglasivši da Alojzije Stepinac ima aureolu svetosti i mučništva jer je 'upotrijebio sile primljene po mjeri po kojoj ih je Krist darovao'“ (Juraj Batelja). Bio je to po rečima pape Pavla II – izgovorenih u Mariji Bistrici tokom posete Hrvatskoj te godine – „povjesni događaj u životu Crkve i hrvatskog naroda“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari